NIŠTARIJINI ZAPISI: Istinita lovačka priča

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Važno upozorenje prije početka priče u kojoj ima malo laži!

Pošteni svijet, dakle one osobe koje do sada ništa nisu slagale, čak ni u nuždi, nek ovdje i na licu mjesta prestanu čitati, jer ne želim snositi odgovornost za njihovo moralno propadanje, a takvih ljudi, po njihovm vlastitim riječima, itekako ima. Jednu gospođu navedenih osobina osobno dobro poznajem, no to je istinita priča, dok ja ipak volim malo slagati. 

Lakše naime dišem kad male laži pišem.

Nazvao me nekidan stričević Ivan. 

Ups! Opet sam zabrljao. Ovako puno svojih tekstova počinje jedan drugi hrvatski pripovjedač, dok ja, kao što napomenut, volim malo slagati, ali krasti, osim u teškoj nuždi, nema smisla, pa moram opet krenuti ispočetka.

Nekidan, baš sam sjedio na sastanku u firmi, zatrese mi se telefon, a na zaslonu piše „Stričević Ivan“.

Pustio sam uređaj da se, poput maloga miša ispod naše vanjske kade, mrda i trza po stolu, da bih se prilikom vožnje kući javio svome mladome stričeviću i načelniku naše male općine. 

Veli mi, dakle, Ivan:

„Stričeviću Blago, baš smo se naš zajednički stričević, Micin Milan i ja vozili iz Mostara kući, te pričajući o svemu i svakome zaključili da ti doduše često i rado lažeš, ali da si u rankingu Vukadina zauzeo tek treće mjesto. Hajde pogodi tko je osvojio zlatnu, a tko srebrnu medalju?“

„Pobjednik je moj brat Vinko, a na drugom mjestu si ti. Meni je bronca zasluženo pripala“ – opalio sam kao iz puške.

„Kako si samo tako brzo pogodio?“ – nastavio je Ivan.

„Vas dvojica ste političari, pa nemam šanse pobijediti, jer su moje laži doduše česte, ali očigledne i naivne“ – objasnio sam mu svoj način donošenja zaključaka.

No, nije ovdje riječ ni o laganju, niti o prepisivanju od drugih autora, a kamoli o političarima. Ovo je, kao što naslov kaže, lovačka priča, a lovci, kao što je poznato, ne vole nimalo lagati, pa stoga, nakon poduljeg uvoda, odavde počinjem pisati čistu istinu.

I ja sam, naime, lovac.

Kad je naš otac umro, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, mama je htjela za uspomenu na svoga Ćokana obvezno sačuvati njegovu lovačku pušku, kojom on nikada nije ubio ni zeca, niti vuka, ali je zato s društvom na gredi gađao prazne boce ožujskoga piva, kojih je, zahvaljujući tati, u našoj maloj kući uvijek bilo u velikim količinama. 

No da bismo zadržali oružje netko iz obitelji je morao položiti lovački ispit, pa je mama, poput mene, počela kombinirati:

„Vinko voli lagati pa će, samo da bude u pravu, namjerno dati krivi odgovor. Marija je žensko i neće se nikada udati ako položi lovački ispit. Marinko, za razliku od Vinka, rijetko i nespretno laže, ali ima sigurno pitanja i odgovora u kojima je mala laž poželjna, pa ni njega ne mogu slati na ispit, inače će nam oduzeti Ćokanovu pušku. Nema mi dakle druge, nego da moj pametni i pouzdani sin Blago uči gradivo i da on za Božić, kad dođe u Mandino Selo, položi lovački ispit.“

Tako me je zapala dužnost i čast da za buduće generacije sačuvam Ćokanovu lovačku pušku, koja se sada, silom prilika, nalazi u kući više spomenutoga stričevića Ivana, jer je ponestalo lovaca u Mandinu Selu.

Ispit u lovačkom društvu „Vran“ položio sam kao od šale dobivši ocjenu „odličan“ i veseleći se da je naš nastavnik, bivši ravnatelj kongorske škole i lovac Ivan Bartulić prepisivao od mene i na kraju uspio dobiti potvrdu s ocjenom „vrlodobar“, nakon što sam mu na zadnje pitanje, u kojem je trebalo razlikovati zeca od medvjeda namjerno šapnuo krivi odgovor. 

Tako sam postao lovac koji nikada nije zapucao, jer ne volim grubo lagati, a morao bih silom prilika, te nije imalo smisla ni počinjati ozbiljnu karijeru. Ako pak netko traži pravoga lovca, neka se obrati mome ujaku Šolješku, on u kući u Krivodolu ima čak desno krilo od zadnjega letećeg, duvanjskog dinosaura kojega je nedavno ubio u Lipskom gaju.

Moj lovački nagon me međutim nije sasvim napustio, jer su zakoni prirode jači od priučenih moralnih principa, pa su mi se nekidan oči raširile, a srce jako zalupalo, kad sam svoju Andreju morao spasiti od bijesnoga, maloga miša koji je sa susjedine terase dospio do maloga skloništa ispod naše vanjske kade. 

No, dugo mi nije krenulo za rukom riješiti se maloga glodavca, koji bi svako jutro prošetao po svijetlim balkonskim pločicama, kao da ih je on osobno, a ne ja u znoju lica svoga rezao, brusio i postavljao. 

Gadno sam se naljutio na miša, a Andreja se još više uplašila, te smo počeli kombinirati.

Anrejina kći Ana je u četvrtak iz Bibinja došla u Austriju, u posjet svojoj mladoj materi, pa sam u srijedu uvečer upitao ženu:

„Ana je pripadnica hrvatske vojske, nekakva pozornica, pozornik ili po starome vodnik. Kako bi bilo da ona ponese sa sobom uniformu i pušku, pa da ubije miša

„Jesi li lud! Ovo je Austrija. Izbit će rat ako pripadnica strane vojske na austrijskom teritoriju koristi oružje i ubije njihova miša. Ja bih, iako sam Slovenka, opet morala u Zadar čuvati stražu, a ti bi se kao i zadnjem ratu opet izvukao. Ili bi se borio na strani Austrije jer si njihov državljanin? A onda ništa od našeg vjenčanja! Za neprijateljskog vojnika nikada se ne bih udala“ – sprašila mi je u brk sve odjednom, a budući da ne volim ljutiti ženu, odlučio sam potražiti drugo rješenje, te u tražilicu na internetu upisao pitanje: 

„Kako ubiti miša?“

Stiglo je otprilike petsto milijuna odgovora i savjeta, pa sam počeo redom čitati. Na prvih stotinjak stranica bile su navedene metode plašenja, trovanja i kopanja rupa po pločicama, ali sam to sve već ranije bezuspješno isprobao, da bih, onemoćao i razočaran, na stoprvoj stranici naletio na davno zaboravljenu, milozvučnu imenicu: 

„Mišolovka“

Znao sam da sam uspio glasno uzviknuvši: 

„To je to!“

„Kako sam mogao zaboraviti mišolovku?“ – pitao sam se sjećajući se svađe sa susjedom koja na svome balkonu hrani ptice i privlači gladne glodavce na naš kat, pokušaja gađanja miša papučom i staklenom pepeljarom i njenih komadića koji se mogu zabiti u petu, telefoniranja s upraviteljem zgrade i raznim firmama za deratizaciju, a nisam se sjetio jednostavne mišolovke.

„Našao sam rješenje!“ – ponosno sam saopćio ženi i zaputio se bez odgode do prodavnice građevinskog i vrtnog materijala, u kojoj na posebnom odjelu nude već spomenuti, nedjelotvorni otrov, ali i zaboravljene mišolovke napunjene mirisom hrane kojemu glodavci ne mogu odoljeti.

Kupio sam četrnaest komada, u sedam pakiranja po dva, i ubojito oružje potom, prisjećajući se pitanja s davno položenog lovačkog ispita, lukavo i neupadljivo u četvrtak postavio po svim ćoškovima na terasi.

Ana je već bila stigla, bez uniforme i oružja, ali mi je svojim profesionalnim savjetima ipak pomogla, no to će ostati vojna tajna, jer ne želim ništa riskirati – nikad se ne zna tko nas špijunira – te sam jučer ujutro, dok su Andreja i njena kći još spavale, obišao lovište i imao što vidjeti.

Prvih trinaest mišolovki bile su prazne, ali je u četrnaestoj lopov dolijao i ispružio dugački, nepomični rep. 

Ispraznio sam ubojito oružje i ponio nepomičnoga glodavca zajedno sa smećem, planirajući ga položiti pored oluka naše neuredne susjede, punoga raznih žitarica, da se i ona uplaši, te konačno shvati kako hraneći ptice privlači miševe, ali nisam uspio jer je baš u trenutku dok sam prolazio pored njenih vrata stara i mamurna žena izišla iz stana.

Vidjevši ptičju hranu rasutu po pločicama njenoga predsoblja bez imalo sumnje zaključio sam da će nam uskoro u posjet doći neki novi, mali miš i opet plašiti moju ženu.

Stoga sve mišolovke ostaju i dalje na balkonu.

Možda kupim još nekoliko komada kad budu u popustu.

Nikad se ne zna.

Blago Vukadin