Materine matere, pokojne babe Milke, slabo se sjećam, tek poneke usporene geste, hercegovačkog naglaska i tamnog kraja šudara.
Nekidan je drugi babin unuk, mlađi sin tetke Kate Marijo, podijelio među nama babinu fotografiju nastalu šezdestih godina prošloga stoljeća, kad je i Milka već bila prešla šezdesetu i po tadašnjem mjerenju starosti već bila u poznim životnim godinama.
Vremena i običaji drastično se mijenjaju – razmišljam brojeći da meni danas ne nedostaje puno do šezdesete, ali kad mi netko kaže da sam star, nakrivo ga pogledam.
Za Milku znam da je rijetko nekoga nakrivo pogledala, bila je nenametljiva i malo sramežljiva, barem tako sam je ja doživljavao. Početkom sedamdesetih godina bila se malo razboljela, možda čak i ozbiljno, ali to sa sigurnošću ne mogu reći, niti se sjećam točne godine njene smrti – znam samo da sam još bio dijete koje takve pojmove nije shvaćalo kao nešto nedokučivo:
„Umrla je baba Milka“ – tako ili nekako slično rekla je mama, pristavila nam ručak i otišla u Lipu na sprovod svoje majke.
„I smrt je dio života“ – rekli bi pametnjakovići među nama.
Moja tvrdnja da je baba bila nenametljiva i sramežljiva potječe iz moga sjećanja na njen boravak u Mandinu Selu, kad je na nekoliko mjeseci došla kod mame na oporavak i kućnu njegu. Rijetko bi izlazila iz sobe, a naš stric Mijo, društen čovjek i gostoljubivi Joskanović, htio ju je nekoliko puta uključiti u zajednicu, pozivajući Milku da i ona iziđe do murve, popije kavu i da igleniše s našom drugom bakom, babom Marom.
Milka ne bi odbila poziv, ali se ponašala po tadašnjim društvenim normama, a jedna od njih glasila je, da su starije žene kod sina i nevjeste u vlastitoj kući, a kod kćeri i zeta u gostima, pa bi stricu otprilike ovako odgovorila:
„Pijte vi kavu bez mene, šta ću vam ja smetati.“
O njenom boravku u Mandinu Selu napisao sam kratki pasus u priči o tome kako me je stric Mijo doveo u red, a taj dio glasi ovako:
Odjednom sam iz pravca Mijine podvornice začuo njegov moćni, strašni glas:
„Ma di ćeš ti magarče neposlušni! Čekaj, eto me. Kad te ufatim izvuću ti uši na vr‘ murve! A ufatit ću te odma!“ – vikao je Mijo koračajući u mom pravcu.
Najbrže što sam mogao zaprašio sam kući. Babu Milku probudio sam na brzinu i objasnio o čemu se radi, a ona me savjetovala da se sakrijem u roditeljsku sobu, ispod pokrivača. Ne skidajući obuću, zadihan i uplašen, skupio sam se na materinom mjestu, pokrio se po glavi da me Mijo ne vidi, znojeći se iz svih pora jer je bilo sparno ljeto, dok su ispod deke virile samo moje plastične, zelenkaste sandale.
Drhtao sam plašeći se Mije čije korake sam prepoznao već ispred kuće. Došavši do hodnika on je upitao babu Milku:
„Jesi li vidila Blagu da mu uši izvučem!“
Baba mu je slagala da ne zna gdje sam, a kako je gledala u strica Miju i je li se pri tom smijala ne znam, ali se zato još uvijek jako dobro sjećam kako je Mijo koračao po drvenom podu svega nekoliko centimatara udaljen od moje glave, glasno dovikujući babi u susjednoj sobi:
„Milka, ako ga vidiš zovni me odma! Dobro je se sakrio ali naću ja njega. Oće magarac u polje – daću mu ja polje njegovo i izvuću mu uši da mu to nikad više ne padne na pamet!“
Baba Milka bila je dakle jednom davno moja vjerna saveznica u teškoj situaciji, a to mogu samo osobe koje vole djecu.
No, da ne bih dalje nagađao o tome kakva je stvarno bila naša pokojna baba, o kojoj tek znam da je rođena 1905. godine u Uzarićima, selu pokraj Širokog Brijega, krajem dvadesetih udala se za našega djeda, dida Antu, iz Crnča da bi nakon toga oni preselili u Krivodol, lipski zaselak, odakle su svakog ljeta odlazili na Trebiševo, planinsko naselje u krilu Vrana i Ljubuše, gdje su pazili na hercegovačke ovce, žune, i gdje je nekoliko od njihove devetero djece rođeno.
Jedno dijete umrlo je kratko nakon poroda, mislim da se zvao Ilija, a pet kćeri – Iva, Mara, Ana, Nevenka i Kata – te tri sina – Andrija, Mirko i Jozo – stasali su u kršne cure i momke, te od početka pedesetih pa do sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća zasnivali vlastite obitelji.
Jedna naša izreka glasi otrpilike da su kćeri „lipe na mater“, pa pretpostavljajući da u tome ima barem malo istine, nastojat ću odgonetnuti kakva je stvarno bila naša baka na osnovu karakteristika njenih pet kćeriju.
Najstarija Milkina ljepotica, tetka Iva, udala se u Borčane, u Matiće, i dobila, poput svoje matere, devetero djece. Za Ivu se priča da se nikada nije naljutila, te je tako jedne prilike dok je radila na Podvornici u Borčanima osjetila snažan udarac u leđa. Neki balavac bacio je kamen u pravcu sagnute žene i pobjegao da ga ona ne vidi. Iva se okrenula, uzela poveći kamen u ruke i prozborila:
„A ko me vako pogodi, Bog ga pomog‘o?“
Milkina kći Iva bila je dakle dobro čeljade.
Druga po redu Antina i Milkina kći zvala se Mara, naša tetka koja se također udala u Borčane, također u Matiće, da bi kratko nakon prvoga poroda preminula zajedno s novorođenčem. Naša mater, Marina sestra Ana, znala je reći da je Mara bila daleko najljepša od svih Šoljića sestara, a budući da mama nikada nije lagala, znam da je bilo tako.
Milkina kći Mara bila je dakle lijepo čeljade.
Treća na redu naša je mater, Anica, koju svi Šoljići zovu Ana. Mama je istinski vjerovala u Boga, sve svoje brige delegirala bi na njega kad ne bi znala kamo i kako, molila je svaku večer barem nekoliko očenaša, a tu naviku sam naslijedio od nje, i nije mi nikad naškodila.
Milkina kći Ana bila je dakle pobožno čeljade.
Poslije Ane rođena je Nevenka, naša marljiva tetka, udana u Lipu. Tko Nevenku poznaje on zna što znači biti marljiv. Nikada ona nije posjedovala puno, ali je zato po svim kriterijima radila previše, sve dok se nije razboljela. I dan-danas, nakon preživljenoga moždanog udara, dok sjedi u klimavoj fotelji pokrivena dekom, a ja pametujem sa strane, imam osjećaj da će Nevenka ustati i krenuti u štalu musti ovce i krave.
Milkina kći Nevenka je dakle marljivo čeljade.
Najmlađa i meni najdraža Milkina kći, tetka Kata, i dan- danas pusti koju suzu kad vidi svoje nećake u pedesetim, a uskoro i šezdesetim životnim godinama, žaleći nas jer smo rano ostali bez roditelja. Mislim da nema dana kad Kata ne proplače, ali se isto tako brzo smiri uz svoga Peru i djecu, pa se počne smijati i veseliti se životu.
Milkina kći Kata je dakle osjećajno čeljade.
I eto vam na kraju kompletnog opisa naše pokojne babe Milke.
Za one kojima se ne da čitati unazad tvrdim da je moja saveznica iz davnoga djetinjstva bila osjećajna, marljiva, pobožna, lijepa i dobra.
Sad se i sam malo bolje sjećam njenoga izgleda, možda zbog Marijeve slike, a možda zbog njenih kćeri.
No, to je sasvim druga priča.
Blago Vukadin