NIŠTARIJINI ZAPISI: Glavna zgoda švrće Miće – Ana

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Miću nešto muči.

Dodijale šale,
pa radi i uči,
izuo sandale,

 

kupio odijelo,
čak kravatu veže,
i oprao tijelo,
al’ mu misli bježe.

 

On misli na Anu.
I kad budan sniva
oči Mići planu,
al to od svih skriva.
Mićo gleda Anu,

a anđela vidi,
no kad se sastanu
šuti,  jer se stidi.

S druge strane Ana
oko Miće šeta
skoro svakog dana
već tri-čet’ri ljeta.
Pogledom ga prati
i stalno se pita:
„Kad će progledati?“
dok  sanja bandita.
Al’ Ana ne pazi,
ne gleda kud kreće,
malo pile zgazi.
Dobro biti neće!

 

Kvočka, ona ljuta

još iz druge zgode,
stoji nasred puta,
kljun oštri da bode.

 

Raširila krila,
sprema se da skoči,
baš je ružna bila,

krvave joj oči.
Zrakom leti koka

do Anina lica,
a sa strane, boka,
Mićo kukavica.

 

Znoj ga hladni lije,

al’ je srce jače,
kukavica nije,
u pomoć priskače.

 

K nebu kvočka leti
poput lastavice,
a Mićo joj prijeti:
„Eto ti tvoje dice!“

Ana Miću hvali,
grli ga i steže,
više nisu mali
pa u zaklon bježe.

 

Mićo otad radi
u kući i štali,
kosi na livadi,
ili korov pali.

 

Stipe Ruži veli:

„Sad suvoruk nije,

dobar je, bezbeli!“
i slatko se smije.

Priča kraju dođe,
No ponovit vrijedi,
sve stigne i prođe,
sve ljubav uredi.

Čiča-miča,
bit će puno priča,
u Ane i Miće
puno dice bi’ će.

Kraj

 

Blago Vukadin