Tekst: Blago Vukadin
Bože dragi koliko djece ljeti dođe u Mandino Selo!
Lijepo ih je čuti, ponekada ih i vidim, a još mi je draže pogađati tko im je ćaća, a tko mater. No, nije to tako lako!
Probam najprije po babama i didovima, pa po stričevima i tetkama, a ako ne uspijem odgonetnuti zagonetku upitam Kavurkinu zerdu zna li ona odakle im je prababa s materine strane i jesu li djeca poslušna ili pak vole pametovati. Na kraju se nas dvije često iznenadimo jer ispadne da smo pomiješale djecu.
Ali polako, evo nekoliko primjera pa da ne bude kako murva priča bezvezarije.
Joskanovića djecu koja žive u selu dobro poznajem i razlikujem, navrate kod mene i kod Baćkuše, pokupe bombone i kekse i otrče nekamo. Tomislavova trupa fizički liči na svoju mater Ivanku, posebno Marija koja je i karakterom nezamjenjiva, dok su Ana, Mijo i Ante glasom ipak pravi Joskanovići, čuje ih se na daljinu.
Ivanovi i Veronikini potomci malo su manji, pa češće dođu do mene jer im slatkiši bolje prijaju. Mijo ponese svoj tablet i igra se, Mihaela često o nečemu sanja, a Katarina se veselo smije. Kratko rečeno – Mijine i Kovačušine unuke znam u dušu, njih nikada ne bih zamijenila ni pomiješala.
Ali ima još Joskanovića dječurlije, samo ih rijetko viđam pa se dobro namučim analizirajući njihove mane i vrline. Tako mi nasljednici Ćokanovih i Šoljušinih dvora pričinjavaju najviše problema, pa da počnem s njima.
Najstarija Ćokanova unuka – djed i baba bili bi ponosni na nju, ali nažalost nisu doživjeli ono o čemu su najviše sanjali – Vinkova Helena sitna je rastom, ali moćna glasom. Kažu da je ista njena majka, Christa iz Štajerske, no meni ona najviše liči na svoju tetku Mariju – bori se za nekakvu pravdu, nosi broj cipela tridesetpet, nasmijana je i vedra, i ne popušta ni vlastitom ćaći ako misli da je u pravu. Od Vinka ima samo prezime.
Nakon Helene na svijet je izbila Anna Magdalena, kći pokojnog Pere iz Lepoglave i Marije Mandoseljke. Dobila je ime po svojim bakama, Hercegovka je bila Anica ili Ana, a Zagorka se je zvala Magdalena. Od matere nije dobila apsolutno ništa – visoka je i jedina u obitelji zna pjevati. Osim toga ima izrazito profinjeno lice, pametna je i zgodno piše, pa mi nešto najviše liči na svoga ujku Blagu.
Marinkova Anna – obadvije bake zovu se tako pa nije morala imati duplo ime – je socijalno najdetaljnije uspjela izvedba, ona je dobra duša Ćokanove unučadi i stoga mi najviše liči na svoju baku Šoljušu. Anna je puno osobina naslijedila i od svoje majke, pokojne Annemarie, no dominantna kod nje je spomenuta, socijalna, crta pa čim je vidim pomislim na svoju suputnicu Šoljušu, koja je cijeloga svoga života nastojala naći mirno rješenje za naizgled nepomirljive stavove.
Godinu dana nakon Anne na svijet je banula Blagina Daniela. Da je nikad nisam vidjela i da je prvi put čujem, protegla bih svoje grane do kladionice i stavila sve murve kao ulog za okladu da je ona Vinkova kći. Voli Daniela politiku, mora uvijek biti u pravu, ne popušta ni kad je očito da će izgubiti, a jedino što je razlikuje od njenoga staroga strike je da je on prilično desno, a curica lijevo. Ali to je u biti jednako, jer se takve pozicije na krugu sretnu. Evo kao primjer moje stablo – oko njega napravljen je krug ograđen kamenjem, ja sam u sredini, a sve okolo mene je i lijevo, i desno. To ni Vinko, ni njegova nećakinja Daniela neće nikada priznati, ali ja znam da sam u pravu, pa šutim i smijuljim se potajno da se ne naljute na mene.
U proljeće devedesetičetvrte godine Vinkova druga žena, Josefine, rodila je Katharinu, visoku i vitku ljepoticu, mirnu i razboritu curu, s talentom za lijepe momente koje lovi svojim fotoaparatom po Münchenu, gdje studira povijest umjetnosti. Kathy – tako je zovu druga Joskanovića djeca –ista je njena majka, i izgledom, i ponašanjem. Jako je marljiva, pa ću reći da je to naslijedila od oca, inače će se Vinko zamisliti, ali da sam iskrena kao što nisam onda bih tvrdila da Katharina liči na svoga ujku Marinka – on radi i završi deset bauštela dok Vinko i Blago pametuju.
Na Božić iste godine kao i Katharina rođen je prvi unuk Ćokanov – Dominik Stojan – kršni momčina duge kose i rijetke brade. Dominik je kao dijete imao malo krupniju glavu, bio je šutljiv i uvijek bih pomislila da je Blagin sin. Taj dojam ostao je i do dana današnjega, jer je postao još ljepši i pametniji, isto njegov srednji striko. No, kako ne bi ispalo da od ćaće nema ništa, moram spomenuti da je Dominik prvi Ćokanov unuk koji je počeo raditi, završio je zanat, vozi auto s puno konjskih snaga, gleda cure i zeza se rado. Ni Marinko nije puno drugačiji.
Najmlađi od svih, ujedno i najviši rastom, Blagin Christian, stigao je na ovaj svijet u ljeto devedesetosme godine. Iako s Blagom često pričam i malo mu laskam, ovdje ne mogu prešutjeti da njegov sin od njega nema apsolutno ništa. Karakterom liči na striku Marinka, najviše uživa kad nekoga prevari, a fizički je slika i prilika svoga ujke Dražana Ćurića zvanog Valentić, koji je pak isti njegov otac, pokojni Stipe, pa je takav i Christian. Lijepo je da je na svoga djeda i ujku ispao, jedino ga ćaća zeza kako će jednom oćelaviti, ali to je sasvim druga priča.
U Ćokanovića ima još puno djece, uglavnom odrasle, koja doduše nisu Ćokanovi unuci, ali su ravnopravni članovi te šarene trupe, klinci rođeni u prvim brakovima pokojnog Pere, Josefine, Willija, Tanje i Irene, ali o njima ne znam puno, pa nek ih analizira neka druga murva u nekom drugom Mandinu Selu.
Ovdje sam samo htjela navesti kako je teško meni kad djeca navrnu u selo, a ja ne znam čija su.
Pa ti sad budi mandoseljska murva!