NIŠTARIJINI ZAPISI: Dvadesetčetvrta murvina priča – Crvene tene

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Baš mi se sviđa nova moda. Sve je šareno, čak se i različite cipele oblače, a o čarapama da ne gubim riječi, pa ni odrasli muškarci nisu više konzevativni, posebno što se kravata tiče. Taman da je na njima sve sivo, ili u najbolju ruku tamnoplavo, kravata im je drečava.  O moderno obučenim mandoseljskim mladama ne valja ni razmišljati previše, samo ih gledati i uživati kad u kratkim suknjama iznad valovitih kukova prolaze ispod moga mjesta, pored Joskanovića murve.

Sve je to tako kako navedoh, no većina Mandoseljana u zaborav je potisnula tko je prvi počeo unositi svijetle boje u jednoliku svakidašnjicu. Budući da se svega sjećam pale su mi na pamet prve crvene tene u Mandinu Selu. Ako netko pomisli da je to uradila kakva hrabra curica, ili možda pak neka mlada iz dalekog svijeta koja se je iz ljubavnih razloga doselila kod nas, gadno se vara.

Crvene tene u Mandino Selo uveo je naime u modu pravi pravcati Mandoseljan sa zapadnog  kraja sela, najmlađi sin pokojnog Bana i njegove Šumanuše, a ime mu je Branko Križanac Banović. Zadnjih godina prekrstili su ga u Branke, ali se je i on poput svoga imena promijenio i postarao, dok ja pak pišem o vremenu u kojem je bio pokretan, crnokos i zabavan, pa ću ga stoga zvati Brankom, a ne Branketom.

U Bana i Šumanuše bilo je puno djece, ako se ne varam ukupno devetoro, a zadnji na svijet banuo je veseli dječak malo krupnije glave i sportske figure, koji se je od svoga rođenja veselo smijao i razveseljavao ne samo članove svoje obitelji. Bilo je to početkom hladnoga mjeseca siječnja davne šezdesetičetvrte godine.

Dječak je brzo rastao i još brže trčao, pa ga roditelji uskoro nisu mogli uhvatiti i zadržati u kući dulje od deset minuta. Branko bi se, unatoč zaključavanju reze na kućnim vratima, odjednom našao u Šarcima, često u Šumanovićima kod materine rodbine, a ako tamo ne bi našao nikoga s kim bi se igrao, produžio bi dalje do Sesera, Joskanovića, Markovića, Džankušića ili Reza. U selu  je bilo puno većih i manjih indijanaca i kauboja, nogometaša i košarkaša, biciklista i plivača, a Branko je u svakom sportu bio ako ne najbolji, onda zasigurno  jedan od onih koji bi se usudili igrati i protiv viših i jačih od sebe.

U njegovoj generaciji bilo je međutim malo djece blizu Banove kuće, pa bi u igri indijanaca i kauboja, u borbama do zadnje kapi znoja, on predvodio svoje suborce Boška Ivekova i Milana Seserova, a pridružili bi im se i mlađi Ivićani poput Mike Grgina i Boškova brata Mire, protiv boraca iz drugog dijela sela – Markovićana predvođenih Antom Baćkušinim, čije naredbe su izvršavali Blago Ćokanov, Jozo Majića, Dane Jozin, te Zdravko i Ante Rezini.  Kako bi borbe na gredi tekle u ravnopravnom odnosu snaga Brankovoj momčadi posuđivani su markovićki indijanci slabije tjelesne građe poput Marinka Ćokanova i Tomislava Mijina ili pak Ćikića blizanaca Pere i Ante.

Lako je bilo pobijediti i Boška, i Milana, i Miru, i Miku i prilivode iz Joskanovića i Markovića dijela sela – njih bi sve skupa svladao jedan od navedenih momaka – ali je s Brankom bilo teško izići na kraj, te je zahvaljujući njegovu borbenom duhu većina ratnih sukoba završavala bez pobjednika.

Slično je bilo i u nogometu – Branko je igrao smireno, zabijao golove, dijelio lopte i savjete, čak bi po potrebi i među vratnice stao, te je od sve navedene djece u najomiljenijem sportu on bio najbolji, dok bi u košarci izgubio jedino od Zdravka Rezina.

Glavni konkurent u nogometu nije mu bio nitko iz sela, nego Ćipa Daničin iz Srđana, koji se je nekoliko godina kasnije okušao i u Hajduku, ali ga pokojni Tomislav Ivić nije uzeo u obzir zato što bi u pauzi imeđu davanja pasa i čekanja na povratnu loptu zapalio cigaretu pored aut-linije.  Zato su njih dvojica predvodili svoje ekipe u vječnim dvobojima na igralištu pored mandoseljske škole, i ostalo je zapisano u školskim dnevnicima da su Mandoseljani pod Brankovim vodstvom pobijedili ukupno četrdesetiosam puta, dok su tri zadnja meča završena neodlučeno.

Srđanci predvođeni Ćipom, ubojitim desnim krilom ili braničem – ovisno o potrebi – su se jednog dana izjadali kod učitelja Branka plačljivim glasovima, jadajući se:

„Nikad mi nećemo pobijedit Mandoseljane!“

Učitelj je sažaljivo  pogledao okupljenu srđansku momčad sastavljenu od Bjane, Zele, pokojnog Mićića, Zdravka, Dinka i Ćipe i obećao im da  će i oni jednom pobijediti, te je istoga dana, kratko prije završetka četvrtog razreda godine gospodnje sedamdesetšeste, uveo pravilo hendikepa proglasivši novi nogometni zakon:

„Prije nego utakmica počne Srđanci vode 5:0! Mandoseljani moraju zabiti šest golova da bi pobijedili.“

Nitko ne nije smio usprotiviti učitelju, pa su tako zadnje tri utakmice završile neodlučeno, i to stoga jer bi nakon deset minuta, kad bi Mandoseljani zabili prvih pet golova, on prekidao utakmicu i otjerao djecu u učionicu.

Kako netko ne bi pomislio da pretjerujem hvaleći svoje Mandoseljane,  a izbjegavam navesti njihove slabije strane, napominjem da Branko nije volio učiti. Pokojna Šumanuša bi ga doduše nagonila da piše zadaću, starija braća bi ga zatvarala u sobu, ali bi se on uvijek nekako izvukao i nestao na gredi, pa je vremenom postalo uzaludno govoriti mu da uči.

Unatoč toj osobini prije nekoliko godina je, zbog prirodnoga dara da raspozna potrebe ženske čeljadi, Branko jednoglasno proglašen prvim mandoseljskim ginekologom, ali to je sasvim druga priča koja dečkima u pubertetu nikako ne bi trebala poslužiti za primjer, pa neću više o njoj.

No kad sam već spomenula žensku čeljad moram konstatirati da je Branko, ni kriv ni dužan, još kao dječak dobio glas da je veliki zavodnik. Nije on međutim zavodio cure, nego je bio zaveden od njih ne znajući kako da se obrani, i ne sluteći da je uzrok navali ljepotica na njega ležao u crvenim tenama.

Objektivno gledano, bilo je u selu puno drugih momaka koji su izgledali bolje od njega i koji bi, da su imali crvene tene na nogama, pratili i Ružicu Seserovu,  i Mariju Šćetinu, i Jagodu Jozinu, i Dragicu Prljušinu, i Lidiju Blaškanovu na putu od sela do škole, smijući se s njima, dok bi Branko otraga hodao i zavidio zavedenome sretniku kao što su drugi,  hodajući iza njega i pet-šest curica, svakodnevno štucali. Kao primjer atraktivnijega, ali od ženskog spola zbog nedostatka crvenih tena neprimjećenoga Mandoseljana, navodim Blagu Ćokanova.

Te famozne crvene tene, koje danas nosa svatko – i Blago je pod stare dane nabavio tri para – pojavile su se pod murvom i na Brankovim nogama prvi put krajem sedamdesetih godina.

U to vrijeme nedjeljom uvečer emitirana je na svim televizijskim programima bivše države jedna popularna serija o mladim ljudima. Glavni frajer i zavodnik imao je tene na nogama – iako su televizori bili crno-bijeli njihova čarobna moć primjećivala se je u svim pubertirajućim glavama – i moderni bicikl. Kako bi zaveo varoške ili palanačke  ljepotice – mislim da se je radilo o koprodukciji zagrebačkog i beogradskog studija – momak bi se zaletio s biciklom nizbrdo i kad bi postigao veliku brzinu stao bi desnom nogom na sjedalo, lijevu poput baletana ispružio otraga, i jednom rukom upravljao volanom, dok bi drugom mahao zadivljenim djevojkama.

Tako je Branko jednoga ponedjeljka, kad je naišao kroz Joskanoviće da pokupi druge školarce, izbio od Bubine kuće stojeći na biciklu i mašući crvenim tenama koje mu je u Njemačkoj kupio stariji brat Jozo. Za njim je zadivljeno koračala njegova sadašnja nevjesta, Ružica Seserova udana za brata mu Stanka, kojoj se je bez odgode priključila Ljubica Mijina, da bi za njima uslijedile Verica Perina, Bika Ćikina, Ana Jokulova, Marija Šćetina, Jagoda Jozina i Dragica Prljušina, koje su jedna drugoj šaputale:

„Vidi mu tena. Ajme,  kako su lipe!“

Branko bi,  ponosno stojeći na biciklu i pokazujući crvene tene, svakih pedesetak metara zastao i zaletio se, prizivajući seoske ljepotice k sebi  i govoreći:

„Vidite cure šta ja mogu!“

Blago, Ante Baćkušin, Zdravko, Milan, Jozo i Ante Rezin bi se pokunjili koračajući pedesetak metara iza vesele grupe, čudeći sa da nijedna cura ne obraća pozornost na njih iako je Blago imao nove naočale, Anti mater kupila nove bate, Zdravku sestra napravila frizuru, Jozo očistio gumene čizme, Milan glumio Mirijana, a Ante Rezin lupao po nepostojećoj gitari u stilu Gorana Bregovića.

Sve je bilo uzalud –  Branko, bicikl, crvene tene i velika grupa  lijepih cura su se glasno zabavljali, a drugi dečki hodali su otraga analizirajući iz dosade zašto je Dinamo bolji od Hajduka.

Branko je, kao detaljni analitičar, i sam shvatio da ga cure ne obožavaju zbog ljepote, ali nije odmah znao o čemu se radi pa je počeo odstranjivati stvar po stvar sa svoga tijela kako bi došao do same srži tajne – jednoga dana izbio je bez bicikla i uspjeh je bio isti kao i s njim. Drugi put skinuo je bijelu jaknu koja je okračala Stanku, a niijedna nije cura pobjegla od njega. Tek kad je umjesto crvenih obukao bijele tene morao se je pridružiti drugim dečkima i kukati zajedno s njima.

Od toga dana godinama Branko nije obuvao drugu obuću osim crvenih tena, čak je i svoju ženu Ružicu zaprosio u njima, pa je jasno da mu ona nije mogla odoljeti.

Jedini koji je pored Branka shvatio duboku tajnu zavodničke obuće bio je Blago Ćokanov. On je prije nekoliko godina izbio na nogometni turnir u Mandinu Selu. Branko je dijelio nagrade, grlio mlade, pričao viceve i  zabijao golove, a Blago je, tajno da ga nitko ne primjeti, obuo crvene tene i kad su uvečer Mandoseljani počeli plesati s mladama približio se Brankovoj ženi.

Ružica nije mogla odoljeti izazovu, ščepala je Blagu za što je stigla i potrčala s njim na plesni podij na kojem su se njih dvoje cijele večeri opušteno gibali, a Branko ih sa strane promatrao s knedlom u grlu, posebno kad se je začulo ritmično škripanje daski plesnog podija pod Blaginim crvenim tenama i Ružičinim štiklama.

Ali to je sasvim druga priča.

Za kraj samo mala molba:

„Nek djeca slučajno ne pokušavaju kopirati Branka, ni na biciklu, niti s obućom, jer postoji čudesni dodatak tenama koji ih učini privlačnima i neodoljivima, a on glasi – osmijeh.“

Brankov osmijeh u međuvremenu je postao malo umorniji – prije godinu dana zaputio se je skupa s drugim Mandoseljanima u Njemačku budući da u našem kraju nema posla, kako bi sebi i svojoj Ružici zaradio za penziju, pa sam ga ljetos nakon dugo vremena vidjela i prvo u što sam pogledala bila je njegova obuća.

Crvene cipele blistale su u noći.

 

Tekst: Ništarija