NIŠTARIJINI ZAPISI: Dobri župnik Gerhard

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Gerhard H. rođen je 1932. godine u Beču, kao drugo dijete za tadašnje prilike imućnih roditelja, koji su njega i Gerhardovu sestru Johannu izveli iz rata manje-više neoštećene, no doživljeno iskustvo nemoći i stradanje nedužnih susjeda pojačalo je u dječaku nadu i vjeru u bolji i pravedniji svijet.

Navršivši petnaestu godinu života Gerhard je krenuo u sjemenište u Donjoj Austriji, gdje je maturirao, zaredio se za svećenika i kao mladić postao najprije kapelan, a kasnije župnik, mijenajući na početku nekoliko puta mjesto službe po selima oko Beča, djelujući potom godinama u Africi i Oceaniji, da bi sada, na početku devetoga životnog dsetljeća, držao mise, krstio djecu i pokapao mrtve, ispovijedao i provovijedao vjernicima nedaleko od našega malog grada.

Njegova sestra Johanna je nakon rata krenula sa svojim izabranikom do grada Chicaga u Ameriku, gdje je rodila dvoje djece, završila studij medicine i radila sve do prije nekoliko godina kao liječnica. Sada je Johanna u mirovini, i njeni unuci su već odrasli, pa ima dovoljno vremena i svake dvije-tri godine doleti u svoju staru domovinu, provede nekoliko mjeseci s mlađim bratom i uvijek mu ostavi po nekoliko tisuća dolara, budući da Gerhard nikada nema puno novca – on naime svoju skromnu plaću podijeli siromašnima, oblači uvijek isto odijelo, jede uglavnom juhu, ne pije i ne puši, a stanuje u župnom stanu pa na sebe troši jako malo.

Već odavno trebao je biti u mirovini, prošle godine slavio je 60. godišnjicu zaređivanja, ali je njegova kuharica i spremačica, glasna Filipinka udana za Nijemca Heinza, prije pet godina rodila dijete, a muž joj se razbolio i postao nezaposlen, pa mala obitelj ne bi imala od čega živjeti kad Gerhard ne bi imao kuharicu, čije pak troškove dok je on župnik pokriva crkveni proračun.

A što bi Gerhard i radio u mirovini?

Uvijek se djeca rađaju, bolesni i stari umiru, uznemireni traže utjehu, izgubljeni nadu, a puno njih treba ljude poput Gerharda, da ih posluša, umiri i vrati im vjeru u život.

Ima međutim i zločestih ljudi koji tog sitnog djedicu dobre duše smatraju naivnim i glupim, te se je njegova dobrota pročula daleko izvan granica njegove župe, između ostaloga i po krugovima s kojima on inače nema kontakta.

Zahvaljujući tim čudnim ljudima prije nekoliko mjeseci upoznao sam ga na sudu, a prekide u raspravi i pauzu za ručak proveli smo u sudskoj kantini, razmjenjujući pokoju rečenicu i Rilkeove stihove.

Gerhardu je naime njegova sestra iz Amerike tijekom zadnje dvije godine poslala ukupno stodvadesettisuća dolara, cijelu masu novca, čudeći se kad je dobila poziv njegove kuharice koja ju je zamolila da mu ne šalje više ništa, kazavši da su ona i Heinz sve prijavili policiji.

Tako sam i ja dobio poziv da u svojstvu sudskog tumača pomognem pri sporazumijevanju prilikom donošenja presude protiv dvije žene porijeklom iz Nove Gradiške, od kojih jedna jako slabo govori njemački.

Majka i kći došle su skupo i elegantno obučene i zauzele mjesta na klupi za optužene, nakon što su samosažaljivo svima nama – odvjetniku, državnom tužitelju, sutkinji, spisateljici i meni – pogledale u oči tražeći izraze razumijevanja.

Takvim ili sličnim pogledom je mlađa od njih – navršila je tek devetnaestu godinu života – prošle godine na parkiralištu dućana u kojem on kupuje kruh dočekala Gerharda po gadnom vremenu – kiša i susnježica su toga popodneva svakoga tko ne mora izići vani zadržale u toplim stanovima. U naručju je Ana, tako mu se predstavila, nosila malu bebu, lagano odjevenu i uplakanu zbog hladnoće. Gerhard ih je pozvao u auto da se utople i tu je započelo njihovo neobično prijateljstvo.

Žena mu je ispričala da je prije dva dana došla s Kosova, da je njen sinčić bolestan i da uskoro mora na operaciju srca. Prije nego su majka i dijete opet krenuli u hladnoću povjerila mu je Ana da spava u nekoj šupi, da ba joj Gerhard, nakon kratkog nećkanja, gurnuo u ruke dvjesto eura, preuzevši tako na sebe moralnu obvezu pomaganja mladoj majci u teškoj situaciji.

Ana je nakon prvog susreta redovito nazivala Gerharda, a on bi joj svaki put dao po nekoliko stotina eura, da ima za pelene, odjeću, hranu i lijekove za bebu. Tako je potrajalo punu godinu dana.

U siječnju ove godine mu je rekla da se je zdravstveno stanje njenog djeteta naglo pogoršalo, te da s dječakom mora hitno u Beograd, na operaciju srca, a tom prilikom mu je pokazala i dopis sa zaglavljem tamošnje vojnomedicinske akademije, sročen neobičnom mješavinom albanskog, hrvatskog i srpskog jezika, prilikom čijeg prevođenja sam se nenamjerno, ali nezadrživo, morao nasmijati. Gerhard međutim ne razumije ni riječi od navedenih jezika, osim pozdrava zbogom, pa je tu nepismeno sastavljenu krivotvorinu ponio sa sobom na sudsku raspravu, kao dokaz zašto je pomagao bolesnom djetetu.

Tom prilikom dao je Ani ukupno sedam tisuća eura i prvi put je zamolio da mu potvrdi primitak novca. Na žutoj ceduljici kakve Gerhard uvijek nosi u desnom džepu sakoa napisao je:

„Ja, Ana N., izjavljujem da sam od župnika Gerharda H. danas dobila 7.000 eura, te da ću mu taj novac vratiti čim mognem. Tako mi Bog pomogao.“

Prije nego je otputovala u inozemstvo Ana je župnika upoznala sa svojom majkom, koju mu je pak predstavila kao prijateljicu Manuelu, brižnu ženu koja joj pomaže kad više ne zna kamo ni kako.

Dok je Ana bila u Beogradu javila se je Gerhardu telefonom i ispričala mu da je dijete operirano, ali još slabo i nemoćno, no da je u međuvremenu njena majka dospjela na samrtnu postelju u glavnom kosovskom gradu, te da mora u Prištinu vidjeti je prije nego otputuje na onaj svijet.

Dva dana kasnije mu je iz Prištine saopćila da je njena majka preminula, no da su u bolnici i kod pogrebnog poduzeća ostali otvoreni računi od ukupno petnaest tisuća eura, koje međutim ne može podmiriti prije nego što proda roditeljsku kuću, a ako sve ne plati u roku od dva dana onda će joj vjerovnici oduzeti cijelo imanje, te ga zamolila da on, ako ikako može, navedeni iznos preda Manueli, koja će ga u roku od sat vremena pričekati ispred crkve i odmah potom preko tvrtke Western Union transferirati novac na Kosovo.

Gerhard je otišao na banku, podigao petnaest tisuća eura, susreo Manuelu i predao joj hrpu novca, a ona mu na žutoj cedulji potvrdila primitak istoga, potpisujući se s tri križića budući da je, kako mu reče, nepismena.

Nakon što se je Ana vratila u Austriju pokazala je Gerhardu slike s groblja, smrtovnicu i oglas za prodaju kuće, nadodavši da za javnog bilježnika treba 4.000 eura, ali da će u roku od mjesec dana dobiti kupoprodajnu cijenu i odmah vratiti župniku nagomilane dugove. Primanje zadnjega iznosa također je potvrdila na žutoj ceduljici, no dok se potpisivala u kuhinju je banuo šepavi Heinz. Vidjevši nepoznatu mladu ženu, koja se je naglo izgubila čim ga je ugledala, upitao je Gerharda što je razlog njenoj žurbi, da bi mu župnik ispričao o teškom životu i sudbonosnim događajima koji Anu zadnjih godina nikako da zaobiđu, zbog čega joj je financijski pomogao.

Heinz mu je nastojao objasniti da na ovom svijetu ima i zlonamjernih ljudi, ali Gerhard ipak nije htio poći na policiju, pa je Nijemac sa svojom ženom, zabrinutom Filipinkom, otišao u policijsku postaju i državnim službenicima prijavio neobična zbivanja u župnom dvoru. Nekoliko dana kasnije klupko se je počelo odmotavati, pa je tako dobri župnik saznao da se Ana u stvarnosti zove Stana, da Manuela nije njena prijateljica, nego majka po imenu Radica, a da je dijete zdravo i veselo. I posuđeno od jedne rođakinje koja je stanovala u Gerhardovom mjestu i tamo čula za njegovu naivnost.

Na sudu su majka i kći, unatoč dogovoru, pričale dvije različite verzije prevare, a kad su spoznale da im čak ni njhov odvjetnik ništa ne vjeruje, počele su se svađati, da bi Radica razočaranim glasom zajecala:

„U što si me uvalila! Drugima si pričala da sam umrla! Kako si samo mogla? Odričem te se! Nju kaznite, ona je kriva, ja sam nevina! Već sam bila u zatvoru, ako me još jednom tamo pošaljete srce će mi puknuti.“

U završnom pledoajeu ovdjetnik optuženih naveo je tešku finacijsku sitaucije dvije žene, te svoje stručno mišljenje kako su prevara, krađa ili prosjačenje jedina vrsta prihoda za ljude bez stalnoga posla, neki to rade bolje, neki lošije, dok pojedini ponekada pretjeraju i zatražio blagu kaznu zbog olakotne okolnosti djelomičnog priznavanja krivice.

Sud je kćerki odredio dvogodišnju uvjetnu, a majci bezuvjetnu kaznu zatvorau trajanju od četrdesetdva mjeseca, strožu zbog toga što je ranije osuđivana za delikte po istom članu kaznenog zakona.

Gerharda je sutkinja iz radoznalosti upitala što se je dogodilo s razlikom u novcu, budući da mu je sestra poslala još više nego je dao osuđenim ženama, a on je po završetku rasprave počeo priču o jednoj ženi koja je sasvim drukčija od dvije osuđene i koja ima troje boležljive djece, a nema posla, pa joj on pomaže manjim iznosima.

Kuharica se je uhvatila rukama za glavu, njen muž je opsovao sebi u bradu, Stana i Radica su se prepirale s odvjetnikom u vezi žalbe i troškova postupka, a jedino Gerhard i ja smo dobro raspoloženi napustili sudnicu.

Otišli smo na kavu koju je Gerhard platio, napominjući da mi novac treba za djecu.

 

Tekst: Blago Vukadin