NIŠTARIJINI ZAPISI: Ćotići

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Naše selo puno je priča. Svaka kuća ima svoju povijest, ukućane – nekadašnje i sadašnje –sobe, zidove, vrtlove, brige i radosti. Zapisati ih treba samo, nekada po sjećanju, nekada po pričama drugih. Takav način pripovjedanja ima međutim svojih nedostataka – nešto se zaboravi, nekog se čovjek ne sjeti, pokoja godina se izbriše iz sjećanja, poneko čeljade dobije novo ime – ali baš te „pogreške“ priču čine pričom.

Sjetih se nekidana pokojnog Bože Markovića-Ćote, starijega čovjeka koji je sam odgajao svoju djecu – njegova žena Ruža preminula je kad je najmlađemu djetetu Jozi, godinu dana starijem od mene, bilo sedam godina. Zato smo mi Jozu žalili, nitko nije mogao ni zamisliti kako je to odrastati bez roditelja, a posebno bez majke.

Osim što je bio star pok. Ćoto bio je i bolestan – pričalo se da su ga partizani gadno pretukli, zadobio je od mučenja teške ozljede od kojih je cijeloga života patio, pa je ponekada gubio živce i ako se točno sjećam imao je strašnu glavobolju. Ipak je nekako deverao, radio je skupa s djecom po vrtovima i njivama, a u magazi njihove stare kuće bilo je i krumpira i žita.

Kamena kuća napravljena je u gredi, pa je njen donji dio bio na dvije etaže, a gornji kat je se protezao cijelom duljinom zgrade. Ulaz u kuću bio je otprilike na sredini, vrata su bila drvena, isto kao i pod u hodniku koji je desno vodio do kujine, a lijevo, prema gredi, kao i na stranama hodnika, bile su smještene druge sobe.

Ispred kuće nalazi se još uvijek velika kamena ploča, „kliza“, na kojoj smo se redovito natjecali i derali hlače. Staza je dugačka otprilike dva do tri metra, sasvim dovoljno da se dobije ubrzanje i da se ispod nje završi na maloj ledinici. Takvih „kliza“ bilo je nekoliko u selu, a mi smo se utrkivali ili ispred Ćotine kuće, ili na brijegu ispod naše livade granice, gdje se je nalazila slična atrakcija.

Od Ćotine djece neku poznajem bolje, neku tek površno, ovisno o njihovoj godini rođenja. Tako za Slavka znam tek da je davno odselio, završio je ili višu školu ili fakultet i živi, ako se ne varam, u Osijeku. Ponekada bi navraćao u selo, uglavnom ljeti, a pamtim ga kao finoga, mirnoga čovjeka. Anđe se uopće ne sjećam, ali zato o Ili imam puno priča, ali ću navesti samo jednu koja se mene itekako tiče.

Bilo je ljeto, igrali smo se na Trpinoj podvornici nas nekoliko, između ostaloga i Ćikini sinovi, blizanci Pere i Ante. Njih dvojica su me zbog nečega naljutili, no unatoč brojnjoj nadmoćnosti nisu računali s time da bi mogli izvući deblji kraj. Nakon što su prepoznali da me je uhvatio bijes pobjegli su kući, a ja sam se dao u trk za njima, te počeo divljački lupati po ulaznim vratima.

Ćikešinica, njihova majka, izišavši vani upitala me jesam li normalan, ja sam joj derući se odgovorio da jesam i da ona dvojica odmah iziđu vani da ih pretučem, žena mi je savjetovala da odem kući i da se smirim ali se meni to nije dalo, pa sam počeo još jače vikati i tražiti zadovoljštinu. Iznenada sam osjetio da me netko otraga vuče za uho i odrešito govori:

„Magarče jedan, gubi se kući, inače ću ti izvuć uši na vri drveta!“

Okrenuo sam se i ugledao Ilu Ćotina – nije on baš visok ali je imao prste poput kliješta, snagu poput svoga oca koji je bio jedan od jačih u selu, i ljutnju puno opasniju i odlučniju od moje. Mislim da me je čak i podigao od tla pa sam se naglo smirio ne usuđujuće se zaplakati, uho mi je gorjelo a Ile je za mnom glasno galamio:

„Ako još jednom napadneš ženu vidićeš kako boli i drugo uvo!“

Tako sam naučio da ne valja napadati žene, a Anti i Peri sam kasnije vratio, samo oni to sigurno neće priznati.

Ile se je nekoliko godina kasnije oženio i od ušteđevine s njemačkih bauštela sa svojom Livanjkom nedavno napravio novu, veliku kuću na brijegu njihove podvornice koju danas dijeli s obitelji svoga brata Joze.

Nakon Ile rođene su tri cure – Anica, Iva i Dragica. Anica je se kao mlada razboljela i umrla nekoliko dana prije moga oca, u zimu početkom osamdesettreće. Iva je otprilike generacija moje sestre Marije, bila je uvijek mirna, izrazito lijepih crta lica i marljiva, a sjećam je se po zajedničkom kupljenju sijena na spomenutoj podvornici.

Dvoje najmlađih Ćotića, Dragica i Jozo, su i izgledom i karakterom jako slični jedno drugome, crnomoljasti i šutljivi obadvoje. Dragica se udala u Livno u jedno selo u livanjskoj općini, te ako se ne varam ima nekoliko djece.

O Jozi bih mogao napisati puno priča budući da smo zajedno išli u školu i često se skupa igrali – ako bi on to htio.

U školi nije bio baš najmarljiviji, nije doduše pravio nikakve velike probleme, ali se nije ni isticao trudom. Sjedio je mirno u klupi i piskarao nešto ili buljio kroz prozor, pa je se znalo dogoditi da nastavnici pomisle kako je zaspao. Nakon osnovne škole krenuo je u naš gradić u srednju gdje je zadržao svoje radne navike.

Jedne prilike je profesor matematike postavio nekakav težak zadatak kojega nitko nije znao riješiti, pa je sve u razredu zamolio da razmisle i obećao peticu do kraja godine onome tko prvi pronađe pravilno rješenje. Nitko se nije javljao, nitko nije ni dizao ruku, svi su nešto prevrtali pred sobom i pogledavali prema susjedu iz klupe nadajući se da će nekomu nešto pasti na pamet.

Odjednom je Jozo, prvi put za vrijeme cijeloga školovanja, digao ruku, a svi drugi su se iznenadili jer na njega nitko nije računao. Profesor, koji je službeno bio ateist, se je prekrstio nekoliko puta i pred svjedocima zahvalio Svevišnjemu nadodajući:

„Jozo, pa nije moguće! Ti se javljaš! Ako riješiš samo pola zadatka nikad te više neću ništa upitati.“

Jozo je pogledao zbunjeno u predstavnika obrazovne ustanove, ne znajući što on priča o nekakvom zadatku i tiho promrljao:

„Druže profesore, kakav zadatak? Ja moram u WC!“

Tako je završila Jozina znanstvena karijera i tko zna gdje bi on sve dospio da nije morao pod hitno u zahod, a kad je se vratio sat je već završio, nitko nije znao rješenje pa je i on na kraju školske godine na nekakav drugi način izvukao dvicu.

Nekoliko godina nakon teškoga zadatka izbio je rat, a Jozo je cijelo vrijeme, od Kupresa do Oluje, proveo na prvoj crti obrane, na topu velikog kalibra od kojega se nije odmicao.

Poslije rata je sa svojom Kongorkom preselio u novu kuću, na gornji kat, gdje njih dvoje jedno drugome ugađaju kad se Jozo vrati s posla kojega obožava – radi naime kao noćni čuvar u pogonu Marka Šarca. Pouzdan je, nikada ne kasni, nikada prije vremena ne napušta svoje radno mjesto, a Marko ga je zaposlio nakon što mu je Jozo saopćio da bi rado radio, ali najbolje na nekom poslu na kojem neće previše uznojiti.

Tako se je poklopilo korisno s ugodnim pa Jozo svaku večer prošeta nekoliko stotina metara od svoga doma do pogona, razgleda uređaje, kapije i kopove, redovito odšeta svoje runde pazeći da netko nešto ne ukrade.

I usput napiše poneki stih svojoj ženi – Jozo je radeći po noći otkrio ljubav prema poeziji i počeo zapisivati svoje misli i snove.

Blago Vukadin