NIŠTARIJINI ZAPISI: Coronine priče 2

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Christian

Moj najjači, najmarljiviji i najpametniji sin dobio je posao.

Od prvoga travnja počinje raditi na sveučilištu u Bielefeldu, gdje će asistirati jednom profesoru i popravljati zadaće studenata matematike iz prvoga semestra.

Jučer, nakon ručka, nazvao me netko s meni nepoznatim njemačkim brojem:

„Gospodin Vukadin? Vukadin Christian?“

Vukadin je ispravno, ali ja sam Blago Vukadin iz Austrije, Christianov otac.“

„Vaš sin nam je ostavio vaš broj kao rezervni, a ne javlja se na svom telefonu.“

„Magarac jedan, sigurno još spava. I kad nema corone ne diže se prije ručka, a sad je tek jedan poslijepodne. Mogu li Vam pomoći?“

„Napisao je na obrascu nečitko broj svoga bankovnog računa kojega pak, zbog isplate plaće, još danas moram proslijediti u kadrovsku službu.“

„Dat ću vam ja broj njegova bankovnog računa. Znam ga napamet jer me već godinama nemilosrdno pljačka“ – nasmijao sam se, pomislivši prije završetka razgovora da savjesnoj ženi proslijedim broj svoga bankovnog računa, pa da moj najjači, najmarljiviji i najpametniji sin jednom radi za mene, umjesto obrnuto.

Ili sam ipak tako učinio?

Nema veze ako i jesam. Minus u banci će biti manji, a Christian neće ništa ni primjetiti dok traje ova kriza.

Neka on samo mirno spava do poslijepodneva.

Fran

Moj najmlađi, najsposlušniji i najhrabriji posinak Fran je iznimno drag i društven. Nakon smrti moje supruge, njegove mame Tanje, Fran živi kod svoga oca u zagrebačkom naselju Trnsko, a otkad je corona izbila nekoliko puta tjedno prošeta do našega zajedničkog stana u dvadesetak minuta udaljenom naselju Sopotu, gdje mu pak teta Vlasta, koja s baš sada bolesnim mužem, ujkom Božom, živi u bliskim Utrinama donese ručak, kako ne bi morao navraćati kod njih, jer je opasnost od zaraze virusom sveprisutna.

Ponosan sam na njega da je tako savjestan i odgovoran.

Jutros ga je, kao da nije dovoljno svega lošega što se događa, iz sna trznuo jak potres koji je u centru grada uništio ili oštetio puno zgrada i kulturnih spomenika.

Čuli smo se putem kratkih poruka kratko prije sedam sati:

„Bok Frak, kako si?“

„Super sam, samo nas je gadno streslo.“

„Je li u stanu išta palo ili se srušilo?“

„Nije, samo je jako treslo. Tata i ja smo sad u autu. Hladno je vani.“

„Neka vas u autu.“

„Kako je Andreja? Ajme!“

„Što je bilo?“

„Opet potres.“

„Ostani u autu dok se ne prestane tresti.“

„Hoću. Pozdravi Adreju.“

Poslijepodne se opet javio, smiren je. Čak smo se zezali, pa sam mu savjetovao da, kad prođe kriza s coronom, nađe neku zgodnu curu, pa nek njih dvoje izazovu pravi potres u spavaćoj sobi.

„Susjedi će opet istrčati na ulicu“ – šeretski se nasmijao moj najmlađi, najsposlušniji i najhrabriji posinak.

Dosadan k’o virus

Neki ljudi naporniji su od virusa, doduše bezopasni, ali idu mi na živce.

Kao na primjer jedan moj dugogodišnji poznanik, koji uvijek sve zna, a posebno u iznimnim situacijama.

Za sebe je on barem premijer ili biskup, a meni se čini da je malo plašljiv, pa ga ponekada zezam. Posebno ako mi počne pametovati.

Otkad je izbila corona ima tisuću teorija i zna odakle je sve počelo, a kamoli ne kako će završiti. Sve je to urota, skovana da bi naškodila njemu i njegovim istomišljenicima.

Počeo me je u zadnje vrijeme malo podbadati, jer se svjetonazorski apsolutno ne slažemo, no kako bi me naljutio napravio je nekoliko lažnih profila, misleći valjda da ga neću prepoznati.

Javio sam mu se jučer porukom na jedan od njegovih izmišljenih identiteta:

„Di si XY? Šta ima kod tebe?“

Odgovorio mi je pola sata nakon što je pročitao poruku:

„Dobro je sve. Kako si ti?“

„Sve OK. Samo me malo corona brine.“

„Nije valjda da si se zarazio.“

„Ne znam, ali ako ne prestaneš srati, virus ću ti dati“ – odgovorio sam poznaniku prije nego smo prekinuli komunikaciju.

Odonda se nije više javio.

Možda je tek naknadno skužio da sam mu se javio na lažni profil, pa mu je neugodno?

Blago Vukadin