NIŠTARIJINI ZAPISI: Ćokanove zadruge

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Ćokan je imao i svoje krsno ime, Stojan stoji u njegovu rodnom listu, ali ga nitko nije po njemu zvao, ni njegova mater i naša baba, ni mi, njegova djeca, a ni naša mater, njegova žena. Tko mu je dao nadimak ne znam, ali je to svakako bio čovjek koji je imao smisla za jezik i bio originalan, isto kao Ćokan.

Rođen je 1928. godine, u velikoj obitelji Vukadin, koju su međutim svi zvali Joskanovići, iako je naš djed bio Toma, a Joskan njegov brat koji nije imao vlastite djece. Neobičan je to bio način davanja imena u Mandinu Selu! Isto tako Šarce iz Džankušića dijela sela nitko ne zove po prezimenu, nego Kažmirovići, a radi se o djeci i unucima Marka Šarca, Kažimir je bio njihov stric, koji isto kao ni Joskanovića stric Joskan nije imao vlastite djece.

O imenima i nadimicima u Mandinu Selu dalo bi se napisati nekoliko debelih doktorskih disertacija, ali to ne planiram ovdje uraditi. Možda temu ponovim u nekoj drugoj priči, jer sad baš razmišljam o naravi moga oca Ćokana i o nekim stvarima koje su davno bile, ali koje se u svim društvima periodično ponavljaju. 

U puno karakterstika sam sličan svome ocu, to sad vidim. Ranije bih se bunio protiv toga, jer koje dijete ne želi biti ljepše i pametnije od roditelja. Ponekada mi pak postane jasno da mu u mnogim stvarima nisam ni blizu, ali nađem izgovor u dobu i vremenu u kojem živi moja generacija, pa kažem sebi da sam lijen samo zato što ne moram puno raditi ni truditi se, jer je nama ipak puno lakše. Ni Ćokan nije bio previše marljiv, nije bio građen sa seljaka, nije imao sreće da postane kakav službenik ili učitelj, pa je se najrađe posvećivao onomu što mu je Bog prilikom rođenja podario – priči. Znao je od ničega složiti priču, i to jako uvjerljivu, te da je imao sreće roditi se kasnije možda bi na osnovu tog talenta napravio karijeru. 

Ali zašto možda? Pa ipak je on puno napravio i postigao, volio je svoju obitelj, djecu, častio je žene iz sela kad bi nakon povratka iz grada svratio u prodavnicu kod Grge i svakoj mladi redovito kupio barem lizalo, za Dan žena je se znala zaletiti i pokoja ruža. Ali to opet nije tema, nikako da počnem pisati o onom što sam zamislio.

U Drugom svjetskom ratu je Ćokan bio dijete, mlađarac, danas bi rekli neotesani pubertetlija, pa je pravio puno gluposti, najčešće sa svojim najboljim jaranom Jokulom Seserovim, koji je isto godište kao i Ćokan. Jednom su njih dvojica gladnim partizanima prodali tuđe ovce za pušku i municiju, pa su probali gađati jedan u drugoga. Dobro je da su promašivali jer inače nas ne bi bilo, a i Jokulovica bi se morala za nekog drugog udati. Opet sam skrenuo s teme, ne znam što mi je, htio bih puno toga napisati o svom ocu, pa cijelom pričom lutam amo-tamo.

Nakon rata su na vlast u državi došli komunisti. I oni su kao i moj otac puno pričali, a malo radili, pa je kombinacija bila jedinstvena. S jednom bitnom razlikom, da moj otac do komunista, kao ni do bilo kakvih političara, nije uopće držao, a oni su ponekada ipak bili ovisni u ljudima iz običnog naroda. Sredinom pedesetih godina je i njega zapalo da ide u vojsku, u Narodnu armiju kako je se ona tada zvala. Vojni rok je se služio cijele tri godine jer je u to vrijeme ondašnja država tek nastajala, bilo je puno prijatelja i još više neprijatelja, formirala je se vlast, malo po uzoru na „bratski“ Sovjetski Savez, malo u strahu od njega, malo po uzoru na Ameriku koja je zahvaljujući isporukama hrane i oružja pomagala toj neobičnoj državi da opstane i da prehrani svoje stanovništvo. 

Ne znam točno gdje je Ćokan služio vojsku, negdje u Srbiji ili u Makedoniji. Ili sam ga zamijenio sa stricem Mijom? Lako moguće, pošto je Mijo znao često pričati o svome odlasku u vojsku, o njegovu prvom putovanju vlakom kad je naslonjen na prozor slušao jednolične tonove koji su dolazili od kotača vagona dok su se kotrljali po tračnicama, pa je se njemu činilo da oni govore:

„Oću kući, oću kući!“

Trajalo bi to dovikivanje po nekoliko minuta, sve dok Mijo ne bi dobio i odgovor s tračnica, a on je ubijao svaku nadu da će se vlak smilovati i glasio je:

„Nema kući, nema kući!“

Nije međutim važno za priču što je vlak govorio Miji i je li i Ćokanova nostalgija bila ista takva, ili možda veća ili pak manja. Država je bila ista, vlast je bila ista, politika je bila ista. A ta politika je predviđala da se sve u privatnom vlasništvu, osim nekoliko tanjura, šerpa i drvenih činija, nacionalizira, oduzme od vlasnika i po uzoru na sovjetske kolhoze i sovhoze prebaci u zajedničko, društveno vlasništvo, u tadašnje zadruge pa da tamo to bogatstvo cvjeta na dobrobit svih nas.

Zaboravih napomenuti da je naš kraj poljoprivredni kraj, veliko je naše polje, ima tu puno livada, puno stoke i puno njiva, a skoro sve je bilo i ostalo u privatnom vlasništvu, u rukama tadašnjih klasnih i narodnih neprijatelja. Velika obitelj Joskanovića je u to vrijeme bila malo imućnija od prosječnih domaćinstava, imali su nešto više zemlje od drugih, pa su svi u zajednici ili radili na njivama, ili čuvali janjce i ovce, ili kuhali i spremali kod kuće. Ćokan nije baš puno radio, i njega bi kao i mene često zaboljela leđa kad je trebalo kupiti sijeno, kositi travu, čuvati krave, ali je zato znao pričati, a kad bi mu se to dopustilo odmah bi ozdravio.

Zahvaljujući svom talentu je on i nadležnim oficirima za vrijeme služenja vojnog roka zapeo za oči. Pročulo se naime bilo po cijeloj državi da još ima krajeva u kojima narod neće u zadruge, ne vjeruje u teorije sovjetskog komunizma o blagodati, pa tamo svatko obrađuje svoju zemlju, okopava i ogrće svoje krumpire i hrani svoju djecu. A takav prkos nije bio nimalo poželjan, no nasilno otimanje malih posjeda od naroda bi moglo naštetiti narodnoj vlasti, pa su ti vrli vođe smišljali taktiku kako da se dočepaju malih seljačkih posjeda i da od njih naprave velike zadruge u kojima bi, razumije se samo po sebi, tekli med i mlijeko. 

Takav je nažalost narod oduvijek, ne vjeruje skoro nikad onima koji mu dobro spremaju i koji bi se rado žrtvovali za njega. Duvnjaci su tu oduvijek bili još posebniji, još tvrdoglaviji i još veći inadžije od seljaka iz drugih krajeva države, koji bi se nešto lakše preobratili i krenuli pravim putem u svijetlu budućnost. Tako je netko od odgovornih odlučio gasiti požar novom vatrom, pa su Ćokana za vrijeme trogodišnjeg vojnog roka poslali na izvanredni dopust da obraća svoju rodbinu i svoje suseljane.

On je taj zadatak za dobrobit cijele države objeručke prihvatio, čak je produžio planirani dopust od jednoga na dva mjeseca, jer je napomenuo da neće biti lako obratiti Duvnjake i da će mu trebati puno priče o ljepotama i prednostima zadruga i narodnog vlasništva, što mu je bez velikog protivljenja i odobreno. Tako je Ćokan, kad ga nitko nije očekivao, u sivomaslinastoj vojnoj uniformi izbio u Mandino Selo. I to po zadatku!

Što je sve radio za vrijeme dopusta, je li išao jednoj Kongorki na silo koja ga je kratko nakon završetka vojnog roka “privarila” i udala se na nekog drugog, ili je već bio upoznao našu mater, ne znam i nije bitno za ovu priču. On je međutim savjesno, kad bi našao vremena, išao po selu od kuće do kuće i objašnjavao narodu prednosti i nedostatke planiranih zadruga:

„Kad vas dođu nagovarat da se uključite u zadruge, ne budite ludi. Sve će vam oduzeti i na kraju nećete imati ni kumpira, ni žita, ni životinja. Prisilit vas ne mogu, jedino vas mogu privarit pa da sami pristupite u zadrugu. Odoše onda i Zabrnjice, i Prikače, i Brdine linčinama koji će sve upropastiti!“.

I bez Ćokanova objašnjavanja vjerojatno skoro nitko iz Mandina Sela ne bi bio toliko lud odreći se ono malo zemlje što su imali, siromaštine koja im je omogućavala skroman život i prehranjivala djecu i odrasle. No, nakon isteka njegova izvanrednog dopusta to nikomu nije ni padalo na pamet, pa je naše selo tako ostalo nazadno i u njemu nikada nije osnovana nikakva zadruga. Nekoliko godina kasnije, kad je naš predsjednik države raščistio račune sa sovjetskim vođama, su se skoro sve zadruge osnovane nakon rata raspale jer nitko nije radio u njima, svi su htjeli biti nekakvi načelnici i predsjednici, a od takve priče krumpiri jako slabo rastu.

Kako je Ćokan pretpostavljenima obrazložio svoj neuspjeh ne znam, ali pretpostavljam da mu to nije bio veliki problem, pošto je, kao što rekoh na početku, znao dobro pričati i po potrebi uljepšavati. Sigurno je našao kakav izgovor, možda je i kukao na svoje Duvnjake koji su tradicionalno protiv svakog napretka i ne žele shvatiti da im netko drugi u nekom dalekom gradu želi samo dobro. 

Sjetih se ove zgode nedavno. Zahuktalo se bilo prije par godina u Duvnu od pustih dobrih želja nesebičnih ljudi i velikih domoljuba, koji su iz čiste ljubavi prema našem kraju htjeli raseliti nekoliko sela, prekopati polje i tamo napraviti rudnik i termoelektranu, da se i mi konačno industrijaliziramo i postanemo urbani, da nam dimi ispred nosa i da se praši oko nas dok ponosni rudari za mizernu plaću kopaju rudu i pjevaju radosne himne i ode međunarodnim koncernima. Ta termoelektrana bi radila trideset godina i na njoj bi neki veliki i mali menadžeri zaradili pokoju marku ili euro, a naš kraj bi dobio jedno veliko ništa. 

Slabo se dakle piše i zadrugama i elektranama u krajevima u kojima ljudi ne vjeruju u bajke, nego znaju da im nitko ništa neće pokloniti, dok bi se zasigurno našlo dovoljno onih koji bi kradomice nešto ušićarili.

Blago Vukadin