Lijepe cipele su puno važnije od lijepih hlača. Hlače mogu biti i izmazane, i poderane, i kratke, i dugačke, ali ako su cipele udobne i čiste čovjek se osjeća prijatno, korak mu je siguran, a leđa njegova uspravna. Ne moraju cipele biti skupe ni upadljive – u takvima se osjećam kao svodnik – ali moraju odgovarati mom nepravilnom stopalu i pružati mu osjećaj da su srasle s njim.
Kad se u takvim cipelama zaputim ulicama našega grada imam osjećaj da se svaka atraktivna plavuša okreće za mnom dok šapuće prijateljici:
„Vidi onog frajera, baš mi se sviđa, ali mora da je oženjen jer ovakvoga muškarca nijedna žena ne bi pustila na slobodu.“
Ne znam zašto i odakle je iznikla ta moja ljubav prema cipelama, posebno stoga jer sam kao dijete nosio bate ili gumene čizme proizvedene u „Borovu“. Da su bate barem bile nove razumio bih tu svoju sklonost prema kvalitetnoj obući, ali je se u pravilu radilo o onima koje su okračale mome starijem bratu ili nekoj od stričevki i stričevića.
Za ljude koje ne znaju što su to bate navodim njihov kratki opis. Ime im potječe od bivšeg naziva firme „Borovo“ čiji osnivač je bio Čeh prezimena Bata, a kojemu su komunisti nakon dolaska na vlast preoteli sve tvornice u Istočnoj Europi, pa tako i našu u Borovu Selu kod Vukovara. Radi se o gumenim opancima najjednostavnijeg mogućeg oblika čiji mehanizam za zatvaranje se sastojao od isto tako gumenog remena s dvije ili tri rupice kroz koje bi se provlačila kratka metalna šipka učvršćena u sredini kopče na vanjskoj strani te seljačke obuće. Sva djeca u selu su imala bate, malo tko je nosio cipele, osim za prvu pričest i krizmu. I za priredbe u školi.
U prvom razredu osnovne škole smo mi, mladi učenici, povodom praznika rada – nekoliko dana prije prvoga maja – primani u pionire. Radilo je se o običaju totalitarnih sistema u kojem je se djeci već u ranom uzrastu nastojalo usaditi osjećaj da su dio svemoćnog aparata, mali vojnici velike države, a koliko sam informiran taj običaj su naši tadašnji vlastodršci preuzeli od njihova glavnog neprijatelja, od njemačkog Führera, koji je na isti način manipulirao djecom.
Nadjenuli bi nam crvene kapice iznad rumenih glava, a plave marame bismo prebacili preko kragna bijelih košulja, naučili bi nas nekoliko pjesmica o providnosti partije i drugova i – što je bilo najljepše – tog velikog dana ne bismo imali nastavu. Starija djeca bi bijelim krečem obnovila boju kamenja na gradini ispod pravoslavne crkve, gdje je u moje vrijeme pisalo „Živio 1. maj!“, a kasnije, nakon smrti velikog vođe, je taj latinični usklik u jednoj noćnoj akciji promijenjen u ćirilični „Živio drug Tito!“, ali to je druga priča.
Polagali smo svečanu zakletvu da ćemo biti dobri, poslušni i odani, da ćemo marljivo učiti i ako zatreba dati svoje živote za slobodu i partiju, poneki roditelji koji nisu radili u polju bi također došli na priredbu na kojoj smo mi iz sveg grla pjevali i pokazivali kako smo lijepi i uvježbani.
Povodom moga primanja u pionire me je trebala zapasti čast da sudjelujem u čak dvije točke – naš učitelj Branko Zečević i njegova žena, učiteljica Darinka, su nas tjednima ranije trenirali kako bi sve prošlo bez zastoja i zamuckivanja.
U prvoj točki sam s Anom Gorinom trebao otpjevati pjesmu po našem izboru, ali smo ju nenadano morali otkazati, jer je Ana proplakala kad sam ja baš nju izabrao za svoju pratilju. Učitelj mi je rekao da mogu izabrati i pjesmu, i pjevačicu, a ja sam se odlučio za najljepšu curicu iz razreda. Njeno oduševljenje mojim izborom bilo je nažalost puno skromnije od moga, pa kad smo prilikom prve probe izišli pred razred i kad sam se ja počeo derati:
„Sedamdeset i dva dana na mom srcu leži rana“, proplakala je Ana, ali ne od tuge i žalosti, nego vjerojatno zbog toga jer nije uspjela prepoznati moju ljepotu skrivenu iza debelih naočala.
Budući da je i učitelj shvatio kako svaku pjesmicu brzo naučim napamet, ali i prepoznao da moje pjevanje više liči na nabrajanje nego na pravilno, ritmično interpretiranje nota, tu točku je po kratkom postupku skinuo s dnevnog reda i odlučio da će Muja Džinića pjevati ispred škole, iako je već tri godine ranije primljen u pionire – kad je prvi put išao u drugi razred kojega je tek tri godine kasnije uspješno završio – jer je Muja imao dugotrajno iskustvo, a i njegov glas je zvučao melodičnije od moga.
Nakon prvoga neuspjeha sam pomislio da od moga primanja u mladu vojsku neće ostati ništa vrijedno spomena, ali je učitelj pod svaku cijenu htio da i ja nastupim u programu, pa je odredio da Milenko Karanov i ja glumimo u predstavi u kojoj je neko dijete zaboravilo zavezati cipele, a baš je u posjet bila došla tetka iz nekog dalekog grada kojoj je valjalo pokazati spretnost i umijeće oko baratanja „šnjurama“.
Vježbao sam nekoliko dana u batama, Milenko je imao cipele koje mu je otac Tomo nabavio u Mostaru, ali je njegova uloga bila druga. Tekst smo obadvojica brzo naučili napamet, pjevati nitko od nas nije morao i bili smo uvjereni kako će naša predstava postati veliki hit.
Dva dana prije velikog nastupa sam materi rekao da mi mora nabaviti cipele, pa je se ona zabrinula, ne znajući kako da riješimo veliki problem. Probali smo ćaćinu staru obuću, Vinkove patike s rupom na đonu koje je dobio od svoga kuma i didove opanke, ali ništa nije ni oblikom, a još manje veličinom, odgovaralo mojoj nozi i važnosti svečanog dana.
Na kraju je se mater dosjetila da je Baćkuša nekoliko mjeseci ranije svome Anti kupila nove, bijele cipele za prvu pričest – Ante je već bio pionir i išao je u drugi razred – pa smo se poslije mise zaputili na probanje. Antine cipele bile su mi doduše malo povelike, ali smo u njihov prednji dio ugurali po nekoliko listova Atkina „Oslobođenja“ i predstava je mogla početi. Bolje rečeno skoro početi, jer tog dana još nisam vladao umijećem vezivanja cipela, a moja točka je se sastojala baš iz pokazivanja spretnosti u ophođenju s obućom.
Ni mater nije bila baš umješna s petljama pa mi nije mogla pomoći, no srećom je Iva Baćkušina znala kako se vezice provlače jedna između druge i nekoliko puta mi je sve pokrete detaljno demonstirala. Ja sam skoro sve upamtio, samo nikako nisam uspijevao u jednom potezu, bez prekida, izvesti cijeli korak, nego sam dvije petlje vezao ponaosob, najprije jednu koju bih pritegao da se ne olabavi, pa preko nje drugu.
Ta neobična metoda je zahvaljući površnosti obučavanja moje stričevke ostala moj brend, pa tako i dan danas ako ne razmišljam – a tko razmišlja prilikom obuvanja cipela? – pravim istu pogrešku. Jedino ako idem na nekakav seminar, u svatove ili na pokop, gdje bi netko mogao primjetiti moju nemarnost, pazim na to kojim redoslijedom započinjem i završavam ritual oblačenja stopala.
Predstava u školi je uspjela, nitko osim učitelja nije primjetio da sam bio malo nespretan, a ni on nije veliku pozornost polagao našoj točki,jer je poslije nas na red trebao doći Muja, a njega mater nije pustila na priredbu, pa je se pod hitno morao promijeniti cjelokupni scenarij. Učitelju i učiteljici je laknulo kad je se Zele Markovića dragovoljno javio, učiteljica je kratko testirala njegovo poznavanje nota, a on je suvereno otpjevao „Crvenu maramu nosit ću ja“, pa smo se svi u jedanaest sati zaputili kućama, okićeni i ozareni.
Antine bijele cipele sam nakon predstave izuo i ponovo obukao bate, da se ne bi isprljale, no to nisam morao uopće raditi jer je vrijeme bilo lijepo, cesta suha, a njemu su cipele brzo okračale pa su se Baćkuša i moja mater dogovorile da će Ante dobiti Vinkove stare patike, a ja njegovu lijepu obuću kako godinu dana kasnije, kad na mene dođe red za prvu pričest, ne bismo morali kupovati ništa osim hlača i košulje.
No u životu obično biva drugačije nego je planirano, pa sam ja tako godinu dana nakon predstave, u doba prve pričesti, bio u bolnici u Mostaru, te sam tek u trećem razredu došao na red, a u međuvremenu je i moja noga izrasla iz broja tridesetšest, te sam tako za prvu pričest nosio neke druge bijele cipele.
Mislim da su bile ili Mire Kalčina ili Zvonke Miškova, veličina je odgovarala mojoj nozi, a meni je od svega ostala sklonost prema udobnim, čistim cipelama.
Blago Vukadin