Svi mi nosimo čarape, osim ako je vruće i kad spavamo. Netko ih ni tada ne skida s nogu, ali to nije priča za svačiji nos, pa neću dalje o mirisima. Odmah na početku, za svaki slučaj, navodim da redovito perem noge, barem jednom tjedno, a kad je Tanja kod kuće onda još češće.
Tekst: Blago Vukadin (2016.)
Ova zgoda zbila se u vrijeme dok sam bio mlad, atraktivan i skoro pa bogat i ugledan, dakle prije puno, puno godina.
U to vrijeme živio sam u gradu Grazu plaćajući pristigle račune novcem zarađenim čišćenjem stubišta, košenjem trave i prodavanjem novina na frekventiranim križanjima kad se upali crveno svjetlo na semaforu.
Imao sam sedam pari čarapa. Za svaki dan po jedan. Tri kompleta bila su bijela, dva crna, jedan šaren i jedan smeđ – za svake hlače u odgovarajućoj boji.
Kao pravi Duvnjak obožavao sam bijele čarape u smeđim cipelama bez vezica, jasno prepoznatljive ispod ispranih traperica navučenih preko mišićave stražnjice.
Tako uređen, obrijan i počešljan često bih se zaputio u pješačku zonu, osjećajući se samopouzdano i zavodnički. Nijedna ljepotica između dvadeset i sedamdeset godina mi ne bi promakla nezapažena. Znao sam da dobro izgledam i ništa me nije moglo uznevjeriti.
Skoro ništa!
Jednoga ponedjeljka, poslije pranja i sušenja robe, primjetio sam rupu na svojoj najdražoj bijeloj čarapi, malu ali upadljivu, točno iznad desnog palca. Obukao sam je ipak jer su sve druge čarape bile prljave ili mokre, a takve bih kasnije danima morao zračiti i vjetriti, no to je također druga priča.
Već u tramvaju počeo sam se osjećati nesigurno. Iako je rupa bila mala i skrivena, imao sam osjećaj da sve bakice bulje u moje noge, znajući da krijem strašnu tajnu. Mora da se je i Raskoljnikov slično osjećao sve dok nije odlučio svijetu obznaniti istinu – prolazila mi je jeza kroz cijelo tijelo, ali nisam se usuđivao izuti cipele i popraviti čarapu, iako me je žuljalo na nezgodnom mjestu, točno iznad desnog palca koji je pak u sjeni cipele neodrezanim noktom probijao put do slobode.
Tog dana kosio sam travu, te znojan i umoran zaboravio i na čarape, koje sam uvečer skinuo i nakvasio ih u umivaoniku. Desna je bila zelenkasta, a lijeva skoro čista, ali sam i nju kaznio pranjem.
Kiselile su se čarape u mlakoj vodi nekoliko dana – dobro je da nisam često prao zube, pa mi do petka nisu smetale, a zadnjega radnog dana u tjednu sam ih je iscijedio, objesio i u nedjelju ih složio u ladicu, gdje su dugo vremena ostale zaboravljene, budući da sam u ponedjeljak dobio bolji posao, u osiguranju, te kupio nekoliko novih hlača, bijelih košulja i puno tamnih čarapa.
Opet sam bio frajer kakva Graz dugo nije vidio – uparađen, u novim čarapama na nogama, a u rukama s aktovkom koju mi je sestra kupila, zaputio bih se pješačkom zonom u pravcu našeg malog ureda. Imao sam osjećaj da sam novi Kafka u čistim čarapama. Bez rupe.
Posao nam je dobro krenuo.
Bilo je para, bilo je čarapa, bilo je cura i auta. Svega je bilo.
Naš najbolji suradnik bio je Slovenac, diplomirani ekonomist Ivo Lukovič, brkati i ćelavi debeljko, uvijek obučen u svileno odijelo, sjajnu kravatu i cipele na špic, frajerske – tako ih je zvao. Ulazio je Ivo u ured bez kucanja bacajući svaki put veliku mapu s novim ugovorima na moj pisaći stol, da lupnu i objave svima tko je najbolji prodavač osiguranja.
Meni je išao na živce, ali znao sam dobro čijem trudu zahvaljujem svoju plaću, pa se nisam puno bunio, nego bih gledao da sve ugovore obradim prije nego Ivo krene nazad u pravcu Šentilja i da police za njegove klijente budu izdane i ovjerene.
Od njega sam naučio što znači biti uporan – Ivo je osigurao i vlastitu punicu koju nije mogao smisliti, a o susjedima u malom slovenskom mjestu, prijateljima i poznanicima iz Ljubljane i Celja da ne govorim. Čak je u Nišu i Dubrovniku imao svoje ljude.
Nakon osvajanja maksimalnog broja bodova Ivi je po ugovoru pripalo službeno auto i debele posjetnice s logom naše male firme.
Dan ranije informirao sam ga kad ćemo doći do njegova parkirališta, a usput sam mu se i osvetio za bacanje ugovora na pisaći stol:
„U tiskari su se zabunili oko tvog imena i titule. Umjesto dipl. oecc. Ivo Lukarič, napisali su dipl. luk. Ivo Ekarič. Dok ne stignu nove koristi ove, neće ljudi ni vidjeti što piše, nitko ne čita posjetnice. Sad je kasno, a nije pogreška tako strašna!“ – probao sam govoriti bez smijeha.
Ivo je počeo vikati, psovati, plakati, kukati i urlikati, sve dok se nisam smilovao, pravdajući se da je samo u jednom paketiću posjetnica došlo do greške, dok su ostale u redu.
Ujutro sam obukao svijetlo odijelo i smeđe cipele. Novih svijetlih čarapa nisam imao, a crne mi nisu pasale, pa sam iz donje ladice izvukao par zaboravljenih bijelih čarapa i požurio do ureda gdje me je šef već čekao da krenemo do Maribora.
Šef, mladić sličan meni samo malo slabije građe, produljio je do Ive, a ja sam pričekao na papire i tablice, da bih se potom u novom vozilu zaputio do stana najboljeg prodavača osiguranja.
Na parkiralištu nije bilo nikoga.
Pozvonio sam.
Ivo mi je rekao da dođem na kavu, a da ćemo kasnije obaviti preuzimanje vozila i uslikati se s buketom civjeća kojeg sam usput kupio za njegovu suprugu.
Ivina žena bila je marljiva i uredna, a podovi njihova stana obloženi debelim, tamnocrvenim sagovima. Prepoznao sam šefove cipele ispred vrata i počeo izuvati svoje, kad mi je sinulo:
„Obukao sam jutros bijele čarape s rupom!“
Što je žena pomislila dok sam se, poput starca, saginjao i stenjući pokušao skinuti obuću ne znam, ali sam prokukao da me je gadno ukočilo u leđima, te se ona smilovala i rekla da uđem u stan u cipelama:
„Nema veze, suho je vani.“
Laknulo mi je.
Uživao sam srčući kavu i gledajući u šefove čarape ispod stola – nisu doduše imale nijedne rupe, ali su u usporedbi s Ivinim svijetloplavim papučama djelovale isprano i blijedo.
Auto i posjetnice smo predali i uslikali se svi skupa obučeni u novo ruho. Ja sam pritom strogo pazio da se između hlača i cipela ništa ne primjeti.
Došavši kući prvi put u životu bacio sam čarape u kantu za otpad, a ovu zgodu bih sigurno zaboravio, da nedavno nisam pročitao kako je i jedan američki predsjednik imao problema s čarapama s rupom.
Kad može predsjednik Amerike, zašto bih onda ja krio svoju tajnu?