Piše: Blago Vukadin
Krajem osamdesetih godina, u zimsko predvečerje, po zamolbi poznanika Ante iz Imotskoga, zaputio sam se iz Graza u Maribor, da tamo pokupimo njegova prijatelja i „najboljeg slikara“ kojeg on poznaje.
Na kolodvoru, odjeven u crno, čekao nas je mladić naših godina, ugodnoga glasa i blagoga pogleda, Zdravko, zvan Buki koji je odlučio preseliti se iz Zagreba u Austriju.
U to vrijeme naše šareno društvo stanovalo je na različitim adresama u povoljno iznajmljenim stanovima, koje bih često ja pronašao jer sam radio za jednoga posrednika nekretnina, čistio stubišta, kosio travu i seljakao se, pa bih i drugima u slučaju potrebe pomogao.
Budući da je Ante u to vrijeme bio u vezi s djevojkom koju je kasnije vjenčao, odlučili smo prilikom vožnje da će Buki za početak stanovati kod mene, dok mu ne nađemo neki poslić i manji stan.
Tako smo i učinili.
Buki nije imao puno novca, još manje nego ja, ali nije htio ni govoriti o tome da besplatno stanuje. Redovito bi u ranu zoru ustajao umjesto mene mijenjajući me prilikom čišćenja snijega, metenja stubišta i pješačke staze ispred zgrade i svakakvih drugih poslova koji spadaju u zadaće višestrukog kućepazitelja.
Čim bi skupio malo više šilinga Buki bi kupio boje, platna i kistove, te bi uvečer slikao svašta i svakoga, najviše po motivima iz likovnih časopisa koje smo nabavljali u antikvarijatima.
On je prvi slikar koji je napravio moj portret, ali se je on negdje u prošlosti zagubio, dok su mi druge njegove slike ostale zauvijek, seleći se sa mnom iz jednoga u drugi stan, pa tako danas krase naš dnevni boravak.
U to vrijeme su moja braća i sestra Bukija i mene često zvali na ručak, pronalazili nam kojekakve poslove, pa i oni posjeduju barem po nekoliko njegovih slika, često s motivima suhozidova i starica iz Gornjeg Bitelića kod Sinja, njegova rodnog sela.
Godinu dana i nekoliko mjeseci, sve dok Buki nije dobro naučio njemački i upoznao svoju kasniju suprugu Franku, izučenu slikaricu rodom iz Kiseljaka, stanovali smo zajedno.
Uskoro su njih dvoje pronašli prvi zajednički stan, Buki je u međuvremenu od Franke naučio puno stvari o slikanju koje ranije nije poznavao pa su se i njegova djela promijenila, postala zrelija, dorađenija i perfektnija. Vječali su se i ubrzo dobili dvoje djece.
Zbog moga preseljavanja u Beč dugo se nismo vidjeli, sve do dvijetisuće druge godine, kad sam izdao svoju prvu knjigu, pa se sjetio prijatelja i slikara Bukija.
On je ilustirao moj prvijenac nježnim crtežima iz sedam dijelova, a ja sam njemu zauzvrat preveo knjigu s molitvama prije jela, jer je u to vrijeme radio kao vjeroučitelj, nakon što je u međurvremenu završio studij teologije.
Usput je radio i u jednoj dijecezanskoj knjižari, gdje bi klijentima osim knjiga ponekada prodao i pokoju ikonu. Franka mu je pokazala tehniku, a on istu predano i savjesno, kakav je inače bio, usvojio.
Često bih ga se sjetio, bolje rečeno kad god bih pogledao slike na zidu dnevnog boravka ili dok bih djeci i ženi pričao o prošlim vremenima.
Prije mjesec dana, nakon izbijanja korone i zabrane druženja, putovanja i koječega drugoga, nazvala me moja sestra Marija i rekla da je Buki preminuo, nakon duge i teške bolesti.
Nisam htio ni mogao povjerovati da je to istina, budući da nisam ni znao da je moj prijatelj obolio.
Na sprovod mu, zbog pandemije, nisam mogao otići.
Kad prođe ova pošast zaputit ću se do Graza, do centralnoga groblja, i pronaći njegovo zadnje počivalište.
Možda se nalazi u blizini groba našega šogora Pere za čiji nadgrobni spomenik je Buki napravio nacrt s nježnim, pitomim linijama, onakvima kakav je on sam bio.
Pokoj duši tvojoj, dragi prijatelju.