NIŠTARIJINI ZAPISI: Brodolom

NIŠTARIJINI ZAPISI: Brodolom

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Moj mali brat polako odrasta i ako ovako nastavi bit će jednom nešto od njega – mater bi bila ponosna na Vinka, Mariju i mene kad bi vidjela što smo od njene maze napravili. Radi, oženjen je, ima djecu, brije se, pere ruke prije ručka, ide na vrijeme u krevet i samo ponekad piški pokraj kuće.

Nije doduše Marinko baš nešto posebno, ali ima sreće da ga uvijek netko prati i pazi na njega – ili žena, ili djeca, ili netko od nas, ili pak njegov partner Gilbert s kojim je osnovao firmu – jedan zna čitati i pisati, drugi odvijati i šarafiti, pa nema sukoba interesa. Već deset godina posluju i hrane svoje obitelji zajedničkim radom.

U slobodno vrijeme njih dvojica uopće ne odmaraju, kao sav drugi normalan svijet, nego popravljaju motore, prikolice i brodove.

Nekoć su kupili brodsku olupinu i dvjesta kila šarafa, sve podmazali, uglačali, zavezali i obnovljenu jahtu smjestili u novigradskoj marini, pa kad uhvate slobodan vikend zapute se morem do Venecije, tamo se napiju, ako ranije pijani ne završe u Trstu, i potom meni pričaju kako im je super bilo. Ja mislim sam za sebe – mogli ste se napiti i u Novigradu ne riskirajući vlastite i tuđe živote – ali džaba je njima govoriti. Djeca ostaju djeca i kad im narastu brkovi.

Krenuo sam prije sedam-osam godina s Marinkovim sinom Dominikom i mojim Christianom na odmor i odlučio prenoćiti s dečkima na spomenutom brodu u istarskom Novigradu. Nikada više neće mi to pasti na pamet – trebalo mi je tri sata da se popnem na palubu, a četiri da siđem s nje nakon što sam u hladnjaku otkrio blago skriveno u ohlađenim bočicama. Djeca su mi doduše govorila da je dosta, ali što klinci znaju kako je mome grlu kad pod prstima opipam bocu piva, no o tomu ću jednom drugom prilikom više napisati.

Prije dvije godine, početkom lipnja dvijetisućeipetnaeste, Tanja, Fran i ja obreli smo se za vikend u Červaru u našem malom dvorcu, kad je uvečer zazvonio telefon dok sam kunjao na kauču:

„Nevista, sutra u devet sati dolazim po vas u Ivekov kafić u Červaru, gumenjakom ću vas odvesti na brod. Gilbert, njegova obitelj, Irene i ja usidrit ćemo ispred vašeg mista, pa se moremo cili dan kupat na otvorenom moru i uživat u iću i piću“ – pozvao nas je brat na druženje.

Tanja je objeručke prihvatila ponudu, ne pitajući me ništa, a sigurno bih dvaput dobro promislio, no bilo je već kasno.

Sutradan smo spremili kreme za sunčanje, naočale, kupaće gaće, telefone i papuče i zaputili se do Iveka, kamo Marinko i društvo redovito navraćaju, popiju koju litru loze prije nego produže do susjeda čija žena konobariše u tajicama ispod kojih se pak jasno prepoznaju rubovi tangica na tvrdoj stražnjici, blenu kad zavrti guzicom, popiju još koju lošu lozu i mlako pivo, da bi potom meni mogli pričati kako su se dobro proveli.

Marinko je izbio na vrijeme, upitao Tanju hoće li mi uvečer dati slobodno da i ja s njima ocjenjujem kvalitetu tajica u Červaru, mojoj ženi je laknulo čim je čula da će me se riješiti i onda smo za uzbuđenim Franom krenuli do lučice, gdje je čekao mali gumenjak da nas prebaci do velike jahte usidrene petstotinjak metara izvan našeg vidokruga.

Imao sam loš osjećaj prepoznavši da Marinko želi imponirati svojoj nevjesti i njenom sinu, dok je objašnjavao Franu čime se starta, kako se upravlja čamcem i na što se pazi.

Jedino on sam nije pazio na raspored tereta, pa smo ja, težak poput Mate Parlova na vrhuncu karijere, i maksimalno dva-tri kilograma od mene lakši Marinko završili na jednoj, a Tanja i Fran, obadvoje skupa teški maksimalno devedeset kila, na drugoj strani čamca. Nekako smo se pokrenuli kad je Marinko stisnuo gas, prednji dio čamca s mojoj stražnjicom moćno se uzdigao iznad razine vode, a Fran zadivljeno promatrao svoga tehničkog uzora u obliku moga brata – usput rečeno nije mi uopće jasno zašto sva djeca obožavaju Marinka – da bi na otvorenom moru veliko dijete manjemu ponudilo upravljač.

„Ajde Fran, sad ti malo vozi! Nije teško.“

U trenutku dok je Fran preuzimao komandu Marinko je popustio gas, prednji dio čamca na kojem sam sjedio zahvatio je val vode, moje hlače, telefon i novčanik skvasili su se prije nego smo shvatili da tonemo i letimo na sve strane – Tanja pet metara od broda, Fran barem deset, a nas dvojica braće gutamo slanu vodu ispod prevrnutog čamca.

Čim sam izronio počeo sam se okretati oko sebe. Uskoro se Marinko, blijed kao krpa, ukazao na površini, potom Fran, nekoliko minuta plivanja udaljen od nas, no Tanje nigdje nije bilo. Rekavši Franu da se čuva zaronili smo duboko tražeći moju ženu.

Nije da sa sam paničar, ali mogu pretpostaviti kako sam izgledao u tom trenutku, posebno promatrajući Marinka, blijedog poput krpe korištene za pranje prozora, da bismo obadvojica po izranjanju skočili u zrak kad smo čuli inače zimogroznu Tanju:

„Nije voda uopće hladna.“

Počeli smo skupljati stvari, torbe, komade lubenice, dasku za sjedenje, vesla i papuče, da bi nam se uskoro pridružila grupa mladića iz Slovenije i pomogla strpati Frana i Marinka u čamac, kojega su oni u međuvremenu ispravili. Marinko je Frana posjeo u sredinu, naredio mu da mrda samo glavom i počeo mlatarati veslima lijevo-desno, dok smo Tanja i ja plivali prema obali.

Opet su nam Slovenci pomogli, bolje rečeno Tanju su na rukama iznijeli na suho, a mene ostavili da se verem po kliskom zidu, no zahvaljujući višegodišnjem, napornom treningu uspio sam se izvući sa samo tri ogrebotine ispod pazuha.

Dok je Marinko veslao, a Gilbertov sin na dasci za jedrenje plutao po Tanju i mene, uspjeli smo oprati telefone slatkom vodom, osušiti ih i konstatirati da ću opet morati nešto slagati u firmi, jer je tijekom jednoga mjeseca viša sila uništila moj drugi Samsung, a novi šef je štedljiv, no u tom trenutku sitnice nisu mogle pokvariti naše dobro raspoloženje.

Dan smo proveli na brodu, Marinko je od radosti neprestano skakao u vodu i samo jednom lupio glavom od nešto tvrdo, Tanja i ja nismo se micali sa sigurnog, pivo je bilo hladno i pitko, kao onoga ljeta kad sam s Dominikom i Christianom išao na odmor, a Austrijanac Robert, koji ne govori ni riječi hrvatskoga, pridružio nam se sa susjednog broda pjevajući glasno Oliverove hitove i obećavši mi nezaboravnu večer pri promatranju konobaričinih tajica u Červaru.

Tako je i bilo.

Večer je bila stvarno luda. Kad sam iz skitnje stigao kući Tanja je za svaki slučaj pored moje glave stavila veliku kantu, jer me je mučio osjećaj povraćanja, uzrokovan vjerojatno morskom bolešću, ali tko će sve točno znati.

Pouka iz ove priče glasi – na šaljite djecu na odmor s Marinkom ako nisu dobri plivači.

 

Tekst: Blago Vukadin

Leave a Reply