Piše: Blago Vukadin
Ima već više od pola stoljeća da ljudi iz Mandina Sela odlaze na rad u inozemstvo, prije svega u Njemačku, Austriju i Švicarsku, a taj rad je neki nepopravljivi optimist jednom prozvao privremenim.
Ako smo mi ljudi privremeni, a jesmo, onda bi po toj logici i sve ostalo trebalo proglasiti privremenim, ne samo rad u zemljama koje nazivamo tuđima, a one su u međuvremenu postale naše ili barem domovine naše djece.
Nove generacije tamo odrastaju, završe škole, zaljube se, osnuju obitelji, postanu roditelji te su u privremeno u Mandinu Selu, kad navrate na odmor za Gospojinu. Za Božić ionako dolazi samo generacija starijih koja je u selu naučila govoriti i hodati i u kojoj su djetinjstvo i Božić neodjeljivo povezani, skriveni u čežnji za toplinom i sigurnošću.
Ali neću sada o Božiću, neću ni o Gospojini niti o gastarbajterima. Neću ni o selu, niti o djetinjstvu. Ovdje se radi o mom mlađem bratu koji mi je vječna inspiracija – ima nešto u njemu što ga čini originalnim, pa nek mu bude kad je već navalio.
Kao što uvodno rekoh mnogi Mandoseljani odlaze na “privremeni” rad u inozemstvo, pa je i Marinko nakon služenja vojske, neuspjele karijere vozača kamiona o daidžinom trošku i razočaranja u jednu Prisojku koja je u nuždi našla ljepšega i stasitijega od njega, odlučio krenuti za starijom braćom i sestrom.
Čim je banuo u Austriju objasnio sam mu da tu neće ostati privremeno, nego da odmah uči jezik i radi nešto. Nije mu bilo druge nego da me nevoljko posluša. Tri dana izležavao se u stanu, a kad je ispraznio hladnjak nazvao sam starijega brata Vinka i rekao mu da pomaže i da mu pod hitno nađe nekakav posao jer će se u protivnom samo udebljati i biti depresivan.
Vinko je stupio u kontakt s majstorom za postavljanje pločica s kojim je on rintao tri godine, a ja tri dana – meni je dao otkaz jer, naime, nisam dobro rezao keramiku – te je Marinko počeo raditi.
Čovjek je, na moje veliko iznenađenje, bio jako zadovoljan njegovim sposobnostima. I danas kad se sretnemo zna reći:
“Vinko je bio dobar, samo je puno pričao o politici. Ti si bio smotan, ali si pričao još više od Vinka i još veće gluposti. A Marinko je najbolji od svih radnika koje sam ikada imao. Malo sam se plašio kad je propričao da će i on krenuti vašim stopama, ali nije, Bogu hvala.”
Marinko je, dakle, ipak progovorio njemački, ali ne o politici poput Vinka niti o filozofiji kao ja, nego o ženama i njihovim čarima. Bio je prvi od nas trojice koji je prije nego što je znao naručiti pizzu, naučio kako se u štajerskom dijalektu zovu ženska guzica i grudi.
Peter – tako se zove majstor za postavljanje pločica koji je nakon rata kao malo dijete s roditeljima protjeran iz Slavonije pa je malo razumio hrvatski – je već bio stariji čovjek tako da Marinko preko njega nije uspio upoznati nijednu curu koja bi mu se svidjela.
Kad mu je jednom gadno prigustlio ja sam nakratko pomogao i izvukao ga iz krize pozajmivši mu curu koja se meni nije sviđala. To njemu dugoročno nije bilo zadovoljavajuće rješenje te je u potražnji za ljubavi počeo bivati stalni gost naše sestre Marije i zeta Pere u čiji stan su navraćale lijepe cure, Marijine poznanice i prijateljice.
Na jednom tulumu Marinko je upoznao svoju ženu Annemarie, crnokosu i uvijek nasmijanu Gračanku kojoj se on, iz meni nepojmljivih razloga, svidio te su njih dvoje ubrzo postali nerazdvojni par. Još nekoliko mjeseci ostao je sa mnom u stanu i pod mojom kontrolom, ali nisam ni ja mogao stalno dežurati.
Upoznali su se krajem ljeta, a već za Božić odlučili su zajedno otići u Mandino Selo da Marinko svojoj curi pokaže ono o čemu joj je svake noći trubio na nepravilnom njemačkom. Kupio je kratko prije puta golfa sa širokim gumama i debelih auspuhom, sa sportskim volanom i nisko spuštenim spojlerima i njih dvoje su se zaputili preko Slovenije, Slavonije i Bosne do Mandina Sela.
Prilikom njihova odlaska Annemariena majka i ja smo ih ispratili.
Marinko je poljubio buduću punicu i njih dvoje su se svirajući nam zaputili u pravcu juga. Majka koja je imala jednu jedinu kćer i povjerila je crnomanjastom, glasnom južnjaku počela je moliti krunice i vjerovanja za svoje dijete.
Što se dalje zbivalo znam samo iz priče, pa ako nije sve istina ne krivite mene nego one koji su meni slagali. Poznajući aktere događanja mogao bih staviti ruku u vatru i reći da je sve bilo barem tako nekako.
Marinko i Annemarie su skoro bez zaustavljanja stigli do Mandina Sela i zaputili se – a kamo bi drugo – do strica Mije i strine Kovačuše.
Čim je banuo na vrata i rekao “Faljen Isus” te nakon pitanja kad će bit gotov burek, Marinko je ukućanima predstavio svoju Annemarie:
“Ovo je moja cura.”
Annemarie je bila nasmijana, nije uopće razumjela hrvatski, ali joj je njen instruktor za vrijeme puta utuvio izraze koje je pamtila cijeloga života, a oni su glasili:
“Faljen Isus. Ja sam Annemarie. Volim Marinka. Blago je magarac. Vinko je konj.”
Odmah su je svi zavoljeli, posebno Kovačuša koja se, uz Marinkovo prevođenje, raspitivala o novoj, simpatičnoj nevjesti, pa je tako saznala i gdje radi, kako joj se zove mati i da je izvanbračno dijete.
“A di joj je ćaća?” upitala je strina.
“Živi u jednom selu kod Graza, ali nemaju kontakta.”
“A budale čovika!”, rekla je Kovačuša ne mogavši razumjeti kako netko ima dijete, a ne održava kontakt s njim. Odlučila je zaštititi svoju novu miljenicu od radoznalih upita Mandoseljana i Mandoseljki smislivši vjerodostojnu priču i čak ni Gabruši ne kazati cijelu istinu. Da je ona slučajno ne ispriča nekome drugome pa da se po selu proširi trač o Marinkovoj lijepoj curi.
Kad je, dakle, Gabruša banula na kavu, Annemarie ju je pozdravila više navedenim bogatim rječnikom, a ona joj je se nasmijala govoreći:
“Ne bilo te… kad si prija naučila rvacki.”
Nakon što je Kovačuša mladome paru spremila krevet, a dvije susjede ostale same u kujini popričale su o novoj Joskanovića nevisti pa, kako to mora biti, i o njenim roditeljima, strinama, tetkama i babama. Tako su stigle i do Annemariena oca. Kovačuša je cijelo vrijeme čekala na to da bi kao iz topa odgovorila:
“Nema ćaće. Pogin‘o je u ratu.”
Gabruša je iz sažaljenja još više zavoljela mladu curu i zaputila se kući, gdje je njen Baja sjedio na kauču i gledao vijesti. Čuvši svoju ženu odmah je ugasio televiziju, iako je Milka Planinc govorila o novom depozitu prilikom prelaska granice.
“Doš’o Marinko Ćokanov i doveo curu Austrijanku. Baš je lipa.”
Usput je svome mužu spomenula i žalosnu sudbinu njenoga oca koji je, po Kovačušinoj priči, poginuo u ratu. Baja je skontavši da nešto ne štima začuđeno konstatirao:
“A je stara, majke mi!”
Gabruša ništa nije razumjela napomenuvši da Annemarie nije stara nego mlađa od Marinka godinu dana. Baja je kimao glavom i otišao u krevet. Ujutro je i on svratio na kavu kod Mije i upitao Marinka za njegova punca, a on mu je, ne znajući za Kovačušinu verziju, ispričao gdje živi, čim se bavi i kako se zove.
Nakon toga Kovačuša nije više mogla zaustaviti priču po selu, ali nikoga nije previše ni zanimalo je li Annemarie bračno ili izvanbračno dijete. I drugi su je zavoljeli kad je nakon tečaja hrvatskog jezika, koji sam ja kao vjenčani kum i djever besplatno održao, ponavljala:
“Hvaljen Isus. Ja sam Annemarie, Marinkova žena. Marinko je magarac. Vinko je slon. Blago je lijep.”