NIŠTARIJINI ZAPISI: Ah, ti nazivi mjesta!

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Firma za koju radim osnovana je 1986. godine, a i ja sam nakupio puno ljeta i zima u odjeljenju prodaje, pa je tako nastala dugačka lista godina, mjeseci, kilometara, te posjeta i razgovora s klijenitima, od kojih su neki bili više-manje zabavni.

Barem promatrajući unatrag.

Godine 1996. prebacio sam se iz odjela za inozemstvo u već spomenuti odjel prodaje u Austriji i postao trgovački putnik u lijepom Gradišću.

Prvoga ljeta, kad sam se dobro uhodao u posao i obavljao ga bez puno pitanja i telefonskih poziva, moj kolega Franz Baumgartner otišao je na godišnji odmor, a ja sam ga morao mijenjati u njegovom području.

„Nema ništa posebno za dovršiti, samo sljedećega ponedjeljka moraš zatvoriti jedno prodajno mjesto u selu Wimpassing, zbog umirovljenja vlasnice. Da ti napišem točno ime i adresu?“ – upitao me Franz za svaki slučaj u petak, popodne, za vrijeme razgovora u kafiću.

„Nema problema. Ta, znam gdje je Wimpassing. To je dućan sa zelenom fasadom u glavnoj ulici?“ – potvrdio sam starome kolegi pitanjem koje ne traži odgovora svoju spremnost da ga pustim uživati u njegovu zasluženom odmoru. 

„Da, točno tako, zelena fasada u glavnoj ulici. Tamo nema nikakve druge radnje“ – odgovorio mi je Franz, velikodušno plativši račun za obadva pića i zaputio se bez odgode u pravcu svoga mjesta južno od našega grada, u kojemu još uvijek živi. 

Došlo je onako kako je moralo doći – nakon vikenda me je u ponedjeljak ujutro budilica bez milosti istjerala iz postelje, ta sam odmah krenuo na put u pravcu Wimpassinga, maloga sela u blizini Eisenstadta, ili Železnog, kako se glavni grad Gradišća zove u tamošnjoj varijanti hrvatskoga jezika.

Zelenu prodavnicu našao sam bez problema, ubacio posjetnicu u džep sakoa i ušao u radnju.

„Dobro jutro. Ja danas mijenjam kolegu Franza Baumgartnera, on je na odmoru“ – predstavio sam se kratko lijepoj, mladoj ženi, pomislivši da se radi o namještenici gospođe koja ide u mirovinu.

„Konačno jedan mladi i zgodni zastupnik“- moguće da je pomislila atraktivna žena analizirajući moju sportsku pojavu i uspoređujući me sa starijim kolegom, dok mi se predstavljala:

„Dobro jutro. Ja sam vlasnica dućana“ – odgovorila mi je ona ljubazno, nastavljajući dalje:

„Baš dobro da ste došli, treba mi reklamnog materijala“

„Nema problema, reklamni materijal mi je u autu, ali ja sam zapravo htio zatvoriti prodajno mjesto. Gospodin Baumgartner me prije odlaska na odmor zamolio da to učinim!“- odvratio sam u jednom dahu uspijevši – Bogu hvala – ne izgovoriti riječ umirovljenje, budući da mi starost naše prodajne partnerice nije odgovarala zamišljenom izgledu buduće penzionerke.

„To mora da je nesporazum. Mi ne zatvaramo radnju, dapače, tek nedavno smo otvorili“ – odgovorila mi je dama, malo začuđeno.

„Pa ovo je Wimpassing?“ – nastavio sam naš razgovor pitanjem.

„Točno, ovo je Wimpassing“ – potvrdila mi je gospođa.

„Franz mi je rekao da zatvaramo prodajno mjesto u glavnoj ulici u Wimpassingu, u dućanu u zgradi sa zelenom fasadom u glavnoj ulici. Ima li u mjestu još neki drugi takav dućan?“ – pitao sam raširenih očiju ne znajući što da radim i znojeći se već ujutro, dok se Franz izležavao na nekoj plaži u Hrvatskoj.

„Wimpassing na rijeci Leitha, ili Wimpassing na rijeci Schwarza?“ – nasmijala se naša mlada partnerica, tiho i tajnovito, moguće registirajući moj naglasak i pretpostavljajući da ne znam imena svih sela u tom kraju.

Odjednom mi je sinulo pred očima! 

Ispričao sam se ljubaznoj gospođi i bez odgode se zaputio na dugi put u pedesetak kilometara udaljeni, drugi Wimpassing, tamo bez problema odmah pronašao dućan u zgradi sa zelenom fasadom, zatvorio prodajno mjesto, te nakon toga dugo vremena nikome, a posebno ne kolegi Franzu, ne rekavši ni riječi o mojoj maloj zabuni.

Sve je ipak izbilo na svjetlo dana nakon što je Franz sa zakašnjenjem od četiri-pet tjedana posredstvom firme dobio kaznu zbog brze vožnje u službenom autu kroz drugi Wimpassing, nakon čega sam mu sve ispričao, a on mi svečao proslijedio skupu uplatnicu. 

„Dobro da je Franz već u mirovini“– pomislio sam prije oblikovanja svojih svjećanja u ovu priču, i odlučivši da ću ga, kad sljedeći put krene na odmor u Hrvatsku, umjesto u istarski Novigrad, za kaznu poslati u Novi Grad u Bosni.

Pa nek se tamo sunča.

Blago Vukadin