Piše: Blago Vukadin
Firma za koju radim osnovana je 1986. godine, a i ja sam nakupio puno ljeta i zima u odjeljenju prodaje, pa je tako nastala dugačka lista godina, mjeseci, kilometara, te posjeta i razgovora s klijenitima od kojih su neki bili više-manje zabavni.
Barem promatrajući unatrag.
Godine 1996. prebacio sam se iz odjela za inozemstvo u već spomenuti odjel prodaje i postao trgovački putnik u lijepom Gradišću.
Prvoga ljeta, kad sam se dobro uhodao u posao i obavljao ga bez puno pitanja i telefonskih poziva, moj kolega Franz otišao je na godišnji odmor, a ja sam ga morao mijenjati u njegovom području.
„Nema ništa posebno za dovršiti, samo sljedećega ponedjeljka moraš zatvoriti jedno prodajno mjesto u selu Wimpassing zbog umirovljenja vlasnice. Da ti napišem točno ime i adresu?“ – upitao me kolega za svaki slučaj u petak poslijepodne, za vrijeme razgovora u kafiću.
„Nema problema. Znam dobro gdje je Wimpassing. To je dućan sa zelenom fasadom u glavnoj ulici?“ – potvrdio sam pitanjem koje ne traži odgovora svoju spremnost da ga pustim uživati u zasluženom odmoru.
„Da, točno tako, zelena fasada u glavnoj ulici. Tamo nema nikakve druge radnje“ – odgovorio mi je Franz velikodušno plativši račun za obadva pića i zaputio se bez odgode u pravcu svoga sela južno od našega grada.
Došlo je onako kako je moralo doći.
U ponedjeljak ujutro budilica me je bez milosti istjerala iz postelje i odmah sam krenuo na put u pravcu Wimpassinga, maloga sela u blizini Eisenstadta, ili Železnog, kako se glavni grad Gradišća zove u tamošnjoj varijanti hrvatskoga jezika.
Zelenu prodavnicu našao sam bez problema, ubacio posjetnicu u džep sakoa i ušao u radnju.
„Dobro jutro. Ja danas mijenjam kolegu Franza, on je na odmoru“ – predstavio sam se kratko lijepoj, mladoj ženi, pomislivši da se radi o namještenici vlasnice koja ide u mirovinu.
„Konačno jedan mladi i zgodni zastupnik“- mora da je pomislila atraktivna žena analizirajući moju sportsku pojavu i uspoređujući me sa starijim kolegom, dok mi se predstavljala:
„Dobro jutro. Ja sam vlasnica dućana“ – odgovorila mi je ljubazno.
„Baš dobro da ste došli, trebala bih nešto od reklamnog materijala“
„Nema problema, reklamni materijal je u autu. Ali ja sam zapravo htio zatvoriti prodajno mjesto. Franz me prije odlaska na odmor zamolio da to učinim!“- odvratio sam u jednom dahu uspijevši – Bogu hvala – ne izgovoriti riječ umirovljenje, budući da mi starost naše prodajne partnerice nije odgovarala zamišljenom izgledu buduće penzionerke.
„To mora da je nesporazum. Mi ne zatvaramo radnju, dapače, tek nedavno smo je otvorili“ – odgovorila mi je začuđeno.
„Pa ovo je Wimpassing?“ – nastavio sam razgovor pitanjem.
„Točno, ovo je Wimpassing“ – potvrdila mi je gospođa.
„Franz mi je rekao da zatvaramo prodajno mjesto u glavnoj ulici u Wimpassingu, u zgradi sa zelenom fasadom u glavnoj ulici. Ima li u mjestu još neki drugi takav dućan?“ – pitao sam ne znajući što da radim i znojeći se već ujutro, dok se Franz izležavao na nekoj plaži u Hrvatskoj.
„Wimpassing na rijeci Leitha ili Wimpassing na rijeci Schwarza?“ – nasmijala se naša mlada partnerica.
Odjednom mi je sinulo pred očima!
Ispričao sam se ljubaznoj gospođi i bez odgode se zaputio na dugi put u pedesetak kilometara udaljeni, drugi Wimpassing.
Bez problema sam pronašao dućan u zgradi sa zelenom fasadom, zatvorio prodajno mjesto. Dugo vremena nikome, a posebno ne kolegi Franzu, nisam rekao ni riječi o mojoj maloj zabuni.
Sve je ipak izbilo na svjetlo dana kad je Franz sa zakašnjenjem od četiri-pet tjedana posredstvom firme dobio kaznu zbog brze vožnje u službenom autu kroz drugi Wimpassing. Sve sam mu ispričao kad mi je proslijedio skupu uplatnicu.
Odlučio sam da ću ga, kad sljedeći put krene na odmor umjesto u istarski Novigrad, za kaznu poslati u Novi Grad u Bosni.
Pa nek se tamo sunča.