NIŠTARIJINI ZAPISI: Adam i Eva

NIŠTARIJINI ZAPISI: Adam i Eva

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Koliko god ljubav ljude čini lijepima u očima drugih, toliko više ih ljubomora ponižava.

Bez obzira na broj nakupljenih godina, kilograma ili sijedih vlasi.

Svake subote odem na tržnicu u našem malom gradu, puna je života, kalorija i lijepih žena, a obožavam i jedno, i drugo, i treće, pa se uparadim, uredim novom platnenom vrećicom, namirišem parfemom i laka koraka krenem u avanturu biranja pita, luka, špeka, jaja i beskorisne dekoracije za stol u dnevnome boravku.

Kupovati na tržnici ljepše je i izazovnije od strke po klimatiziranim hramovima globalnog tržišta.

Barem za mene.

Natovaren nabrojenim artiklima, oko jedanaest sati, kad proljetno sunce probije do terase moga omiljenog kafića, svratim na piće i trač.

Uvijek isto društvo. Penzioneri i nekoliko mladih ljudi, mojih godina.

Danas su došli skoro svi.

Jedino Eva i Adam, stariji par čija djeca su već bake i unuci, nisu stigli.

Adam je već godinama bolećiv, imao je dva moždana i jedan srčani udar, pa bez tableta ne izlazi iz kuće. Niti bez svoje Eve, koja pored njega šepa noseći raznobojne medikamente u plavkastoj kutijici s desetak pregrada, da Adam ne proguta krivu medicinu.

Dok pijemo kavu Adam nam obično priča o svojim doživljajima kako je on,  austrijski pukovnik,  službovao na Golanu, u mirovnoj misiji nakon rata između Izraela i Egipta. Bio je godinama tamo stacioniran, prilično dobro govori engleski, još uvijek ima oficirski gard i glas, a u mirovini  se nije puno promijenio.

Eva je jako ponosna na svoga muža.

Ona pak pripovijeda kako je odgajala djecu bez muža, što su njhovi praunuci jeli za Uskrs i koliko medalja je osvojila pradjedova ljubimica, također Eva,  u petoboju.

„Lijepa obitelj i još ljepša starost“ –  pomislim uvijek kad se sretnemo.

No, danas ih nije bilo.

„Je li Adam bolestan?“ – upitao sam Karla, njihova  susjeda koji je sa svojom suprugom stigao i uvijek je dobro informiran.

„Je, u glavu je bolestan“ – ljutito je odgovorio Karl, da bi nakon toga objasnio o čemu se radi.

„Prije tri  tjedna, šaleći se, dobacio sam Evi da dobro izgleda, a Adam je počeo vikati na nju i mene. Bilo je neugodno. Tablete su ga poremetile totalno. Postao je ljubomoran pred smrt, a cijeloga života bio je normalan.“

Saznao sam tako da od navedenoga zbivanja i vike na terasi moga omiljenoga kafića Eva i Adam više ne dolaze na kavu.

Adam jer je ljubomoran na svoju simpatičnu bakicu, koja je cijeloga života čekala da zajedno šetaju ulicama svoga grada, a Eva jer se stidi njegove ljubomore i ispada, koji su, kako reče Karl, postali svakodnevni.

Zidovi u stanovima loše su izolirani.

Zna Eva da njen Adam nije loš, ali tablete su mu promijenile karakter, pa misli da je subotom prije podne pametnije ostati u stanu, nego izići među ljude.

Neće se sramotiti zbog Adamovih gluposti.

„Šteta, vrijeme je stvarno lijepo, sunce na koži godi, kava je ukusna, a kratki razgovori s poznanicima ugodni su“ – razmišljam koračajući kući.

Možda se Adam ipak dozove pameti?

 

Blago Vukadin