pokojnom Frani Mioču
Pomislim, ponekad, da postoje ljudi koji su oduvijek kao Ti.
Kao žestac duvanjski komu ni snijeg, ni kiša ne mogu ništa.
Kao ovaj napušteni grad, stariji od svih poznatih gradova,
a uvijek u povojima grada – uvijek se rađa i uvijek umire,
pa ne znaš je li živi ili je na samrti.
Znaš samo da je oduvijek tu.
Kao sjećanje koje je nekako starije od nas samih, a ipak u nama i naše.
Kao jedno stoljeće u protoku vremena neznatno,
a u ljudskim očima vječnost.
Kao neki daleki nepoznati preci krvlju svojom što govore u nama.
Kao davni ratovi… Tuđi, a naši. Okončani, a traju.
Kao stablo starog oraha pred didovom kućom,
nezasađeno, a svima u sjećanju, ostarjelo, a prkosi.
Kao korijen drače s duvanjskih greda
što grli ovu ispucalu zemlju i ovaj kamen tvrdi
iz zahvalnosti, u nadi…
Netko bi rekao: Sirota!, a on zna –
kraljevskog je roda i ova suša nije dovijeka!
Kao zavičaj, kao domovina, kao Ti:
nenametljiv, a postojan,
živiš u nama, u meni.
Stipan Perković – Pipa
O autoru
Stipan Perković – Pipa rođen je 1971. god. u Tomislavgradu. Odrastao u Letki.
U Domovinskom ratu, kao vojnik HVO-a i HV-a, bio je na prvim crtama obrane (pripadnik Brigade kralja Tomislava – Interventni vod, Prva bojna i Prvog hrvatskog gardijskog zdruga – Padobranska bojna).
Danas s obitelji živi u Beču, Austrija. Objavljivao u Našim ognjištima.