NEKAD I SAD: Dva lica zimske idile

NEKAD I SAD: Dva lica zimske idile

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

Pogledah sinoć na našem portalu sličice zimske idile pod naslovom „Bijela idila“, pa mi kroz glavu prostruji prva misao: em bijela, em idila. No odmah potom evo i druge koja potire prvu misao: drukčije ne može ni biti, jer svaka zimska idila je obrgljena snijegom, u protivnom nije idila! Dočekasmo, eto, bjelinu zimsku, makar smo u trećoj dekadi veljače. Vakula prijeti ostatkom zime, a ja se neprestano tome čudim. Čudim se jer vazda uspoređujem ove i ovakve zime sa zimama u pedesetima prošlog stoljeća na Duvanjskom polju.

Doduše, ovih dvadesetak cm snijega, napose kad je tek pao, podsjeća me na one đačke dane kad se putovalo u osmogodišnju školu u Duvno. Nisam posve siguran jesmo li tada taj prizor: puno polje dubljega snijega doživljavali kao idilu. Nije se dobro ni razvidilo, a pokojna Lučuša došla je po mene, jer se njezin Ivan već bio spremio. U međuvremenu naišao bi Rican, Paće, Karlo, Korno, a sustigao bi nas i Jako iz Lipe, i mi bismo jurcali zajapureni desetak kilometara prema gradu, ne misleći na idilu. Jer, ako snijega ima od sredine studenoga do polovice ožujka, onda ni najidiličniju idilu nismo mogli doživjeti kao idilu. Pogotovo što nas je ta idila koštala mokrih nogu u lošoj obući – bez čizama!

Naravno, mladost u sebi ima i previše energije, a da bi mogla mirovati. Mi smo u slobodno vrijeme zimi provodili više vremena na Gredi, brigovima i Dolovama – na ledu nego kod kuće. Ali, odlazak u školu i povratak kući, te igranje izvan kuće toliko su nas nakvasili, toliko su nas rashladili, da smo se, onako crveni u licu i rukama, jednostavno tresli.

U takvim okolnostima bio je pravi užitak iz kuće promatrati bijelu idilu. A, ne može se reći i da nije idilično iz tople kuće slušati vijavicu, kad s polja zgrće sve što nije u međuvremenu smrzlo i tjera do krovova prizemnih kućica, pa oblikuje izbočeno-udubljene smetove s karakterističnim oštrim bridovima na vrhu. Netko od ukućana išao bi blagu dati sijena i vode i ubrzo bi se vratio. Svi smo se skupljali oko šporeta. Još, ako se kuhao kupus s mesom, a on se kuhao od podneva do pravoga mraka, mi smo kroz okna gledali taj ljuti vrtložni vjetar kako prisiljava bijeli nebeski prah na neravnopravnu igru.

Ne bih nikada dovodio u pitanje ljepotu sniježnog biljca na nekoj ravnoj površini, kao što je Duvanjsko polje, a kako bih i mogao, kada nam hrani pogled. K tomu bjelina ima i simboličko značenje – čistoću koja nam je vazda potrebna u ovom dosta zaprljanom svijetu. Samo sam htio reći: ako je nečega lijepog, kao što je za djecu i mlađi svijet snijeg, previše i još ti donosi nevolje za tijelo, onda je daleko najljepše gledati tu divotu iz toplog doma!

 

Ante Šarac

 

Foto: Ante Vukadin/ Ivica Šarac