NEDJELJNE MISLI IZ PRIKRAJKA: Ženska posla

Danas nam Luka priča o ženama, rodicama, prijateljicama, trudnicma koje su se našle da bi probacile koju o svojim brigama, očekivanjima, obitelji i vjeri.

Marija, mlađa od njih dvije, se uputila svojoj rodici Elizabeti u psojet. Elizabeta je već u poodmakloj dobi i trudnoći, a Marija tek prolzi kroz muke rane trudnoće, neiskusna, mlada i sva brižna odlazi starijoj rodici na savjet, da čuje nešto pametno i da joj pomogne u zadnjim mjesecima.

To su svije žene kakve ćemo susresti svaki dan u svakom narodu, majke koje imaju na leđima mnoštvo problema, očekuju dijete i ne znaju što će s tom djecom biti, ali su pune vjere i ufanja u Onoga koji je s njima.

Kad se susreću obje su izvan sebe od radosti Sjedaju na klupicu ispred kućice i pričaju jedna drugoj što osjećaju, Bez srama govore o čedu u utrobi koje skače od radosti. One osjećaju sa svojim djetetom u utrobi, ono što nažalsot mnoge majke danas ne osjećaju: dijete koje žvii i skače od veselja jer je majka sretna i puna vjere u život.

Obje žene su jake i ponosne, pune vjere i snage, neshrvane brigama i trudom.

Koliko puta smo i sami puni briga, ne vidimo dalje od nosa, a onda susretnemo nekoga poznatoga ili nepoznatoga i sve se okrene, u nama sreća oživi i ljubav uzdahne?

Prijatelji nam pokažu da nismo sami i da možemo ići dalje ako smo puni vjere. Svatko od nas je nekad aupoznao nekog tko mu je u kuću donio sreću i radost, kao što je Marija donijela radost Elizabeti, koja kliče i raduje se.

Koliko često smo mi vjesnici radosti, a koliko često smo vijesnici zavisti, mržnje, zlobe i zluradosti?

Bog nam je dao ljubavi i osmijeha koji ne koštaju ništa, a donose tako puno. Zar nije lijepo vidjeti osmijeh na licu i zube koji se sjaje od sreće? Zar nije prekrasno otkriti oči koje pjevaju pjesmu užitka i radosti života.

Ja sma u životu susreo puno ljudi, al najviše se sjećam onih zdravoga i širokoga osmijeha, onih koji uživaju u životu i kapljicama sunca. Takvi ljudi su vjesnici Božji, oni su radost koju nam Bog šalej da u njoj uživamo.

Ti si ta radost, taj osmijeh, ta sreća. Neprimjetna, sitna, mlada, tek pristigla, tek otkrivena, al ti si radost. U tebi je osmijeh Marijin i radost Elizabetina, ti si puna ili pun života, al ga ponekada ni sam ne vidiš.

Zar ne sumnajmo u tu iskonsku radost, Božji dar u nama?

Zašto?

Jer još nismo spoznali da Bog stanuje u nama, u našoj utrobi u našem srcu, a na nama je da ga konačno otkrijemo u osmijehu u sitnicama kao što su lijepe riječi i misli.

Radost i smijeh su Božji darovi, a ne ženska posla.

Nekad je za radost potrebno tako malo, tako sitno, tako neočekivano.

Pogledajte oko sebe i vidjet ćete da još ima ljudi!

 

Tekst: Vinko Vukadin