NEDJELJNE MISLI IZ PRIKRAJKA: Za dom spremni

Današnje Evađelje je promijenilo pripovjedača, umjesto Marka evo nam Luke, a on odmah jednim od najjačih tekstova, onim o nadolazećem vremenu pravde. Ja sam opet u prikrajku, promatram što se to događa i kako se pripremiti na ono o čemu Luka danas priča.

Čitava drama se odvija u malom dvorištu u kojem je se okupila Lukina zajednica. I ja sam sjeo u jedan ćošak, pored mene Lukin pas leži mirno i pravi se da ništa ne vidi. Mislim da je to bilo negdje oko 70. godine. Ne sjećam se više točno, al ako se ne varam to je tu negdje, al nije toliko ni bitno za Lukinu pripovjetku, govor, apel, nauk, natuknicu o poimanju svijeta, života i smrti.

Lukina ekipa je upala u depresiju i beznađe. Baš tih godina, možda i dana, Rimljani su razrušili Jeruzalem. Bilo je to užasno vrijeme za Židove, a još gore za kršćane, jer su oni smatrani opasnom sektom među Židovima, a ni Rimljani ih nisu voljeli, naprotiv. Jeruzalem je razrušen, kao Vukovar ili Sarajevo. Posvuda su ležali leševi muškaraca, djece i žena, životinja i židovskih pobunjenika. Nije ostao ni kamen na kamenu, smračilo se nad židovskim narodom, sve je govorilo o tomu da je kraj svemu što im Bog obeća. Dolaze strašna vremena, vremena zla, progona, obrnutih vrijednosti, vremena u kojima se više ne zna što je red i pravda.

Židovima slijedi raseljavanje, progon, uništenje, gubitak doma.
Oni koji bijahu pravedni su pogubljeni, razorene su institucije vjere, nacije i kakve takve države. Okupator je pokazao svu silinu svoje volje, odlučio je da je kraj.

Razruši, raseli, ubij!

U takvoj atmosferi Luka je odgovoran svoje suradnike, braću i sestre u vjeri nekako motivirati, pokazati im da nije sve tako crno, da su znakovi strašni samo ako ih gledamo s krive strane.
Luka je imao tu sreću da je slijedio Učitelja. On ne govori od sebe nego od Učitelja i postavlja stvari u pravi odnos.

Učenici su se natrpali, među njima ima žena i muškaraca, djece i jedna mačka, koju Lukin pas ni ne primjećuje. Sve je tu da čuje Luku i da dozna ima li kakve nade u tim strašnim vremenima.
Luka je već bio stariji, al kad bi govorio o Učitelju glas bi mu bio kao kod mladića, snažan, prodoran, jasan i neupitno iskren.
Nakon dobrog gutljaja vina, Luka je ustao, odbacio starački štap, pogledao svoju braću i sestre, djecu i psa, koji je u ćošku mirno spavao, te započeo svoj motivacijski govor za narod koji je izgubio svaku nadu.

„Braćo i sestre, ljudi moji“, započeo je, gromkim glasom. „Vidim vas iz svih krajeva. Svi smo mi svjedoci ovih razaranja koja nam napraviše Rimljani. Strašna vremena u kojima se ne zna što će biti sutra. Znam neke koji su već otišli daleko i ponijeli sve sa sobom. Svuda je krv, razdor, pohlepa, pogrom, zavist, mržnja. Izgleda da se Bog odmakao od nas. No, je li to tako? Moramo li se mi bojati ovih vremena i ovoga što nam se približava? Moramo li se bojati onoga što nas čeka? Smrti, razaranja, kraja svijeta, katastrofe, gladi, bolesti…?“

„Ne! Mi se nemamo čega bojati, naprotiv!“

Oni ga slušaju i ne mogu vjerovat svojim ušima ono što čuju. Pa je li Luka poludio od starosti i iznemoglosti? Možda više nije pri sebi kad kaže da se nemamo čega bojati. Zar nismo ostali bez domova, bez magaradi i ovaca, bez djece i roditelja? Zar nije sve porušeno i razoreno, sve se okrenulo i sve je naopako? Zar ne vladaju okupatori i domaći izdajnici, pohlepnici i lihvari? Zar se ne moramo bojati za svoju djecu koja nemaju budućnosti, morat će u nepoznate krajeve, možda kao robovi?

Neki se dižu i odlaze jer im Luka ide na živce, pravi ih ludima, ruga im se unjihovoj nevolji. Oni bez korice kruha, a on kaže da se nemaju čega bojati. E moj Luka, ti pojma nemaš. Ti si senilni starac koji ne zna da treba nahranit gladna usta, ti govoriš o duhu, a ne o kruhu. Ti si sigurno dobro osiguran kad tako govoriš, tko zna što ti je ponuđeno da nas još i primiriš.

Luka ih pogleda, pusti ih nek idu i ubaci u jednu brzinu više, spominje Učitelja, onoga kojega je on doživio. Sad se ljudi smiriše, nastaje tajac na spomen Učitelja. Neki stariji ga se i sami sjećaju, a djeca su čula od roditelja odakle su dobili svoju novu vjeru.
I onda im Luka kaže kako je ovo što se njima i nama događa već nagovijestio Učitelj, onih dana dok je šetao proplancima, pustarama, selima i gradovima Izraela.

Da, doći će vrijeme kad će Učitelj, On, Spasitelj, Sin Čovječji… doći opet na zemlju i donijeti pravdu. Ta vremena nisu poznata, tko god kaže da ih poznaje, on laže, on je lažni prorok. Kad bi nam to vrijeme bilo poznato onda bismo se mogli lako na brzinu pripremiti, počistiti malo dušu, srce i preijetvorno pričekati Isusa da dođe, a mi spremni. Da bilo bi to fantastično za sve lažnjake, krivopobožnike, lažne proroke i navjestitelje katastrofa koje nam trebaju ulijevati strah u kosti.

No, Isus ne govori o strašnim vremenima, on govori o jasnim znakovima i spremnosti učenika, Židova ili bilo kojega vjernika za svakovremeni doček Otkupitelja. Svakovremeni doček znači stalnu pripravnost na Njegov dolazak, a znakovi su uvijek tu, u svakoj generaciji, u svakom vremenu ,u svakom narodu, u svakoj obitelji i u svakom pojedincu.

Kakva su to vremena? Za onoga koji vjeruje, prekrasna, divna, obećavajuća, vremena preporoda, pomaka iz kaljuže, vremena nade i sreće. Za onoga koji svu svoju energiju i težnje ulaže u ovozemaljsko, u materijalni probitak i napredak, za njega će to biti strašna vremena, jer se urušava sve ono na čemu je on gradio svoje postojanje.

Znakovi dolaska su vremensko materijalnim očima uplašujući, zastrašujući i navode na kaos, beznađe i bezvjeru. Naoko nam se čin da nas je Bog zaboravio, sve se preokrenulo, sve je postalo materijalizirano i sebično, nigdje više onoga što smo naučili da je važno.

No, ako malo bolje promislimo i uronimo u dubinu vjerskog izvora života, svijeta i životnog smisla, onda ćemo u dubini izvora otkriti da su to prekrasni znakovi, znakovi koji nas upozoravaju da se okrenemo prema onomu što je jedino važno, a to je zadnja crta ispod našeg životnog obračuna.

Današnje Evanđelje nam nudi rješenje mnogih problema, gospodarskih, političkih, društvenih, obiteljskih i osobnih. Isus nam Lukinim ustima govori da se nemamo čega bojati, da samo moramo promijeniti svoj fokus i umjesto da se fokusiramo na materijalno, otkrijemo dubinski smisao vjere i duhovnog, a materijalno će biti posljedica tog stanja.

Ono što bih ja izčitao iz Lukinog govora je i narodnosne prirode jer se priča i događa u nacionalno značajnim vremenima.

Mi smo kao narod izgubili povjerenje u Boga. Ono što nas je održalo kao zajednicu mi smo prodali za sitniš. Umjesto vjere mi danas imamo moderni pristup životu i osjećaju da je čovjek kreator života, a ne Bog. Ljudski život nam je postao nakupina tikiva koju možemo bez problema na račun društvene zajednice baciti u kantu za smeće i nastaviti živjeti kao da smo iz majčine utrobe izvadili kakvog crva, a ne čovjeka. Opravdanje za masovni pokolj je masovna potreba za ugodom i višom kvalitetom „života“, pravo jednog čovjeka da odlučuje o sudbini onoga koji se ne može braniti. Ako se želimo prilagoditi mi ćemo reći da smo osobno protiv nakaradnosti, al da to nije naš prioritet.

Umjesto da se kao narod i pojedinicedignemo protiv nepravde, mi težimo materijalnoj stabilnosti izgrađenoj na lopovskim obećanjima onih koji nam tumače da nam treba više kruha i manje Boga.

Umjesto ljubavi danas govorimo o interesima. Uvjereni smo da život čini skup organa i hrane, a ne ruah, dah Gospodnji.

U tom stanju smo paralizirani i drogirani spasiteljima i prorocima napretka, a zaboravljamo da je svake sekunde, milisekunde, moguće povlačenje zadnje crte našeg životnog obračuna.

Oni, koji nam obećavaju budućnost ne mogu odlučiti niti o dlaci na svojoj glavi, a mi ih slijedimo kao da su Bogovi.

Nisu dakle strašna vremena, nego je strašno velika naša ludost.

Isus nam ne kaže kada će doći, možda za milijun godina, možda sutra, možda prije nego ja postavim ovaj tekst na face book, ali jedno je sigurno.

On ne dolazi da bi nas osudio i uništio, nego da bi donio pravdu.

Pravda nije suđenje nego ispravljanje, popravljanje, pravi pravac i pravi smjer. Njegova pravda nije nadmudrivanje i mjerenje nego ljubav i poziv na vjeru.

Pravi smjer za vjernika je stalna i neprestana spremnost za susret s Bogom, osjećaj da nema ničega što bi još trebalo napraviti prije nego te On pozove ili nenajavljen uleti kroz naša vrata.

Nenajavljen?

Ne, On je se najavio, a na nama je da otvorimo vrata i s osmijehom čekamo trenutak kad će se uzdrmati sile nebeske i podignut valovi, jer On dolazi. Ne će biti ni zvona ni trube, osjetit ćemo na vrijeme i vidjeti, ako smo na prozoru.

Naše sile su već uzdrmane, valovi nas biju od rođenja, a mi još uvijek živimo kao da ćemo biti prvi koji ne će morati podvući zadnju obračunsku crtu.

Naš dom nije ovdje, on je kod Boga, ovo ovdje je samo predvorje, čekaonica za vlak, koji svako malo dolazi i odlazi, a mi ga ne čujemo jer smo oglušili od lažnia probleme koji su od ovoga svijeta.

Lukina energija je bila pri kraju, a ona njegovih slušatelja je bila nevjerojatna.

Pomilovao sam psa i neprimjetno se izvukao kroz kapiju.

Kad sam izišao na prašnjavi puteljak učinilo mi se da mi se s nebeskog svoda smiješi jedna mala zvijezda koja je izgledala kao dvorišna svjetiljka onog doma za koji bismo trebali biti uvijek spremni.

P.S. Ovaj tekst posvećujem svim onima koji su dali svoje živote za vjeru i slobodu, a nisu planirali otići tako rano. Tekst posvećujem i svojoj pokojnoj mami koja nas je od malena učila da se molimo za lijepu smrt i da budemo uvijek spremni umrijeti.

 

Tekst: Vinko Vukadin