Danas nas Luka opet vodi s Isusom po Izraelu (Lk 13,22-30). Po običaju Isus hoda i propovijeda. Oko njega je masa ljudi, djeca se igraju, žene i muškarci naizmjenično slušaju, pametnjakovići kritiziraju, lijenčine se ne mogu odlučiti, a samo mali broj je spreman prihvatiti ono što im Isus propovijeda.
Današnje pitanje je kako i tko će dospjeti u raj, kraljevstvo nebesko, očev dom… Isus je, po običaju, slikovit, jasan, ali uvijek otvoren za neko iznenadno i neočekivano rješenje. Učenici se upravo svađaju oko pozicija koje će zauzeti, ako i kad Isus postane šef svima. Oni već sad izgrađuju svoju strategiju privilegiranosti, nadmeću se u uvlačenju, donose Isusu vode da ne klone, tjeraju dosadne prosjake, gubavce i poznate grješnike od njega. Učenici su uvjereni da će oni biti portiri i stražari na nebeskim vratima, koga oni propuste taj će uspjeti proći.
No, Isus osjeća i vidi pitanje u ljudskim očima. Kad on govori o Kraljevstvu, ljudima se zacakle oči, osjeti kako su postali pohlepni za rajem, kako bi najrađe svi nahrupili i zauzeli prva mjesta za stolom. kad je svađa dosegla svoj vrhunac, Isus potegne gutljaj dobrog vina, popne se opet na neku uzvisinu, na stepenice ili kamen, masa se stiša, djeca se smire, žene ostave dojenčad neka uživaju u toplini tijela i svi ga slušaju.
Tko i kako će dospjeti za gozbeni stol?
U Svetom Pismu imamo često sliku gozbe, svadbe, obitelji, veselja. Evanđelje i jeste radosna vijest, a ne propisnik o odrubljivanju glava onima koji su malo skrenuli i onima koji idu u suprotnom smjeru. Isus nam ne podastire rješenja zasnovana na strahu, On nas motivira pozitivno, pokazuje nam put kojim možemo i trebali bismo ići, ako želimo stići do cilja.
Isusova metoda vođenja i motivacije odgovora svim načelima psihologije, On je pravi meštar priče, zna stvari pojednostaviti, oslikati i pretočiti ih u svakodnevni život svojih slušatelja i sljedbenika. Isus motivira motivirane, a ne gura demotivirane. On nam daje izbor, ukazuje na osobnu odgovornost i na trud koji je neophodan, ako želimo postići cilj, Kraljevstvo Nebesko.
Cilj je izrazito lijep, miriše i izgleda kao raj, užitak je i sreća. Isusov cilj nije nejasan, nije nepoznat, nije nedostižan, on je izazovan, jednostavan, ali nije ga lako dostići. U današnjoj priči je to gozba, raj, svetkovina, blagostanje, mir, ljubav….
Učenici se pitaju kako do toga cilja. Isus im ne nudi psihopomade, ne nudi im uljepšavanje, ne govori im o lakoći puta u nebo. Naprotiv,
Prvo pitanje je kojim putem se ulazi u Nebeski Jeruzalem. Isus put u nebo uspoređuje s najužim vratima kroz koja se može proći. Iz drugih priča znamo da se radi o usporedbi s najmanjim prolazom u jeruzalemskim zidinama, s prolazom zvanim „iglene uši“. Iglene uši su u to vrijeme bile poznate svakom Židovu, radilo se o malenom prolazu kroz jeruzalemske zidine, o prolazu kroz koji nisu mogli ulaziti trgovci s devama, nego samo pješaci sagnuti i pognuti. Taj ulazak je simbol malenih vrata, simbol da se u Jeruzalem nebeski ulazi kroz mala vrata, sagnut, pognut i oslobođen svakoga nepotrebnog tereta.
Drugo pitanje je isto tako važno, a odnosi se na količinu, masu, broj onih koji će uspjeti proći kroz ta malena vrata. Iako mnogi prate Isusa, mnogi mu se uvlače i podilaze, On ipak ostaje na neki način neumoljiv. Njemu je jasno, a to i propovijeda; u nebeski Jeruzalem ulaze samo oni koji su spremni biti maleni, slijediti Isusa i sami preuzeti odgovornost, a ne biti dio mase koja bi najrađe u nebo nekom vrstom autoputa, možda jašući na konjima i devama, bez ikakvog truda i odricanja.
Današnja poruka je poruka za sva vremena i odnosi se na pitanje o djelotvornosti malih ljudi, malih skupina, odgovornih pojedinaca i nekorisnosti masovnog i osobno neodgovornog ponašanja.
Ulazak kroz mala vrata i gozba malog broja odabranih je najjasnija poruka o neophodnosti osobne odgovornosti za ono što je odlučujuće. Cilj je Nebeski Jeruzalem, ali i drugi pozitivni ciljevi u životu.
Ako želimo postići taj cilj, onda nas Isus poziva da ne budemo dio mase, koja bi najrađe bez osobne odgovornosti nahrlila i zauzela najbolja mjesta. Isus nas poziva na osobni put kroz mala i uska vrata. On nam obećava da će biti mjesta za svakoga tko je spreman na taj naporniji put, umjesto da lagodno uže kroz glavnu kapiju.
Za razliku od ljudskog i društvenog običaja, Nebeski Jeruzalem nema velikih kapija, nema autoputova kojim bismo se utrpali unutra. Nebeska vrata su malena, odškrinuta i otvaraju se samo pojedincu koji je spreman krenuti na put opremljen vjerom, ufanjem i ljubavlju.
Rasterećen svih nepotrebnih tereta, takav čovjek slijedi ono što je najvažnije, ne obazire se na očitu masovnost nekog drugog puta, ne smeta ga što je sam, naizgled napušten i ismijan. On ne ide putem mase, ne računa sa specijalnim propusnicama za uvažene i bogate, za moćne i utjecajne.
Čovjek, koji želi ući u Nebeski Jeruzalem nije samo slušao, on je prihvatio Isusa i njegove naputke, oboružao je se vjerom i ljubavlju, znajući da će vrata biti uska, ali propusna.
Onaj koji je Isusa slušao, čak ga i ugostio, možda s Njima ispraznio i pokoji bokal dobrog vina, ali se ne želi osloboditi svojeg utjecaja, svojih tereta i svoje sebičnosti, takav će doći do malenih, već zatvorenih vrata, lupati će šakom o njih, tražeći da ga propuste, jer on bijaše Isusov drug, slušatelj, domaćin ili kolega.
Isusov odgovor je jasan: niste me shvatili, ne poznajem vas. Put do gozbe vodi kroz malena vrata, a kroz ta vrata ne prolaze oni koji su moćni, mnogobrojni ili misle da su važni; kroz ta vrata prolaze oni koji su preuzeli odgovornost i uputili se na put bez ikakvih tereta, oboružani vjerom. Oni su ustali za vremena i nisu čekali da ih pozovu.
Isus otkriva što će se događati iza vrata, tko će biti tim stolom. Isus ne govori o masovnoj gozbi, o narodnom slavlju ili derneku. On govori o stolu za kojim sjede malobrojni, odabrani, oni koji su prošli kroz malena i uska vrata. Ljepota te gozbe i užitak je toliko velik da se osjeća i izvan zidina Nebeskog Jeruzalema. Oni važni, masom opijeni i opterećeni zemaljskim teretima, stajat će ispred vrata i lupati, tražiti da im se omogući pristup. No, ne će biti koristi. Njihov utjecaj i njihova moć će pred vratima života prestati, oni će postati samo glasovi koji ječe i strah koji bruji.
Praktične poruke u ovoj Lukinoj priči su sljedeće:
Usudimo se krenuti na put sami, neopterećeni masom koja ide drugim putem
- Put je naporan, vrata su malena i uska, ali propusna.
- Krenimo na vrijeme.
- Činjenica da smo sami i da moramo kroz uska vrata, nije dokaz da smo na krivom putu, naprotiv Isus nas upozorava na nedjelotvornost mase i učinkovitost malobrojnih
- Ne poadajmo u depresiju kad smo sami, kad smo napušteni i kad nismo unutar uobičajenog društvenog trenda
- Ako želimo biti za gozbenim stolom, onda se moramo potruditi, slušati i slijediti Isusov naputak; moramo biti motivirani
- Isus nas ne će gurati, on će nas voditi, al hodati moramo sami
Isus ima motivacijsko managerski program za svakoga, samo je pitanje znamo li ga pročitati i primijeniti.
U privatnom životu to znači odmak od stalnog služenja trendovima, običajima, tuđim planovima i ciljevima. Shvatimo već jednom da smo osobno dobili pozivnicu biti čovjekom koji živi svoj život.
U društvenom životu to znači hrabrost biti drugačiji i slijediti svoje snove umjesto birati trendove i masu. Shvatimo već jednom da nije moguće promijeniti društvo, ako mi sami ne odradimo ono što možemo. Priključiti se masi nije sudjelovanje u ispravnom, nego potpomaganje neispravnoga puta.
U političkom životu to znači hrabrost borbe za istinu umjesto pokleknuća pred nepravdom i snagom dokazano pokvarenih moćnika. Mi očekujemo bolji život svog naroda, a sami nismo spremni ugraditi svoj mali kamenčić u tu stazu slobode. Očekujemo od drugih da oni nešto naprave, a mi im stalno govorimo kako ne će uspjeti. Od kud nam pravo tražiti od drugih ono što sami nismo spremni učiniti? Mi smo dio mase, a znamo da je to trula masa koja ne vodi pravim putem. Probudimo se i prestanimo vjerovati da će naše priključenje truleži stvoriti ljepotu slobode i pravednosti.
U gospodarskom životu to znači uporan rad na postizanju ciljeva, koji nikada ne smiju biti u suprotnosti s Isusovim naukom o pravednom postupanju iz ljubavi. Prestanimo tražiti od drugih da umjesto nas stvaraju radna mjesta, potrudimo se biti primjer poštenog poslovanja i ispravnog puta.
Isus nas danas poziva na osobnu odgovornost i hrabrost. Krenimo na put. Vrata su uska, ali još otvorena.
Tekst: Vinko Vukadin