NEDJELJNE MISLI IZ PRIKRAJKA: Riječi kao put

Jutros sam se probudio poprilično kasno, skoro smo zakasnili na čitanje, al ipak na vrijeme sam uhvatio Ivana koji nam po drugi put u par dana govori o Riječi koja bijaše u početku. Pitao sam se kako to odjednom još jednom.

Zašto nam i današnje Evanđelje ponavlja ono što smo već čuli prije par dana?

Nisam imao mira, u mislima sam otšetao daleko, jako daleko, upustio sam se u snove nebi li saznao zašto opet isto Evanđelje i isti tekst, iako je prošlo tek par dana od onoga na Ivanjdan. Nisam mogao pronaći neku novu ideju, nisam imao rješanja, ali sam se onda opustio i upustio u Ivanovu logiku i njegovu situaciju, te to pokušao povezati s našim životom danas, ali i u svakom dobu i prostoru.

Učinilo mi se da nam Ivan i Crkva poručuju da je na početku godine, na prvu nedjelju jako važno opet naglasiti snagu riječi i njezinu mogućnost djelovanja.

Tim više što i sam često sumnjam u ono što mi dođe i što moram napisati. Ponekada mi se čini da koristimo previše riječi, da im ne pridajemo snagu i motivacijsku moć koju riječi imaju. Nekada riječi ne pokazuju svoje djelovanje odmah i sada, treba pričekati da sjednu, da legnu da se spuste u dušu, u srce u snove u nadanja i planove.

Tako je očito bilo i Ivanu u vrijeme opće krize, vrijeme kad je Isus već bio nestao iz vidokruga, ali ne iz srca. Riječi beznađa su bile zahvatile malu zajednicu, Ivan je već bio ostario, nisu ga ni slušali kako bi on bio zaslužio, pojavili su se novi proroci, oni koji su tumačili da je Isus bio lažni prorok, da Njegove riječi nemaju više nikakve snage jer je on svršio na križu i pogubljen kao zadnji gubitnik, potpuno nebitna osoba koja si je uzela za pravo da kaže da je on sin Božji. Ivan, svjedok i sudionik, je u depresiji, obuhvatilo ga beznađe, sve oko njega ga uvjerava da je možda pogriješio, a on zna da nije.

On zna da je Isus sin Božji, da je bio među nama, ali ga mi nismo prepoznali, odbacili smo ga ne vjerujući njegovim riječima i jer smo bili slijepi za njegova djela.

Ivanu preostaje jedino riječ kojom se bori za Riječ. On koristi riječ kao terapiju za svoje učenike u malaksalosti. On im kaže da je Riječ put jer je bila u Početku, u onom Početku koji je izvor svake radosti, spasenja, nade i ljubavi. On piše i tako terapira svoju zajednicu od bolesti malodušja i nevjere.

Ivan je prototip intelektualca koji je osjetio istinu i svojim bićem mora govoriti, mora tu istinu navještati. On je prototip poniznog, ali gordog učitelja u ime Učitelja, onoga koji vidi više i zna više, ali je ostao sam sa svojom starom sluškinjom i susjedom koji misli da je nekakav čudak na osamljenom otoku.

No Ivan ne posustaje, on nam je primjer da svaki naš plan počinje i završava s Bogom, s Početkom, a Riječ o kojoj Ivan govori je bila baš u tom Početku, ona je izišla iz njega kao obećanje spasenja svima onima koji budu slušali i spoznali Riječ Božju.

Današnji čovjek ne polaže puno vrijednosti u riječ. Ugovori na tisuće stranica su zamijenili riječ koja je nekada bila najbolji ugovor i najmoćniji pečat.

Ljudi lutaju tražeći neku mili i lijepu riječ kojom bi im netko pomilovao dušu i zagrlio ih u osami vlastitog bgatstva i izgubljenosti. Pored nas, i oko nas, lutaju ljudi bez riječi, nijemi od bezperspektivnosti i beznađa. Mnogi traže da im uputimo riječ kao mali znak pažnje, sitni pokazatelj ljubavi ili nade, a mi prolazimo i sami nijemi i gluhi. Nijemi jer nemamo riječi koje bismo darovali, i to nam je previše, jer smo uvjereni da ni sami nemamo ništa, da smo siromašni. Gluhi smo na njihove riječi ljubavi jer smo uvjereni da nam nedostaje novaca, a ne riječi.

No, Ivan nam kaže da je sve posljedica riječi, ako riječ proizlazi iz Početka, iz ljubavi iz izvora života. Riječ koja nam budi nadu je riječ koja stvara novi život, ona je kreacija nade i put spasenja, ali mi ju moramo prihvatiti, prepoznati i u njoj uživati kao što zaljubljenici uživaju u sitnim riječima i malim osmijesima.

Riječ izlazi preko usana i pokazuje nam zube. Ona je mekana, ali može biti i gruba. Može nam pokazati osmijeh ili ljutnju.

Riječ može darovati nadu ili ju ubiti, ona može biti kao mali magarac na kojem putujemo u blaženstvo ili razluđeni konj na kojem galopiramo u provaliju.

Riječ može milovati dušu ili derati osjetljivu opnu srca, ovisno iz kojeg izvora izlazi i kako ju mi prepoznajemo.

Kad smo na raskrižju puta riječ nas može uputiti na put izlaska iz krize i nevolje ili nas ugurati još jače u prašumu beznađa. Ovisno kako ju mi razumijemo i kao nam ju netko uputi.

Riječ može biti omča oko vrata ili uže spasenja iz provalije u koju smo skoro pali. Riječ je dvosjekli mač koji može odsjeći glavu ili plod koje će nas nahraniti.

Riječ ima snagu koju mi ne možemo nikada do kraja spoznati jer kad bismo spoznali snagu riječi onda bismo dospjeli u Početak.

Malo sam slušao Ivana i čini mi se da je ova poruka važna:

Cijenimo riječ koju nam Bog dade kao poseban znak ljubavi prema nama. Uživajmo u snazi koja je došla iz Početka.

Svi mi krositimo tu snagu na dobar i loš način, na blagoslov i na prokletstvo. Svi mi slušamo riječi svoje i tuđe, a prečesto zaboravimo da i sami imamo tu snagu koja je u nama, snagu riječi.

Neki smo uvjereni da ne znamo reći ono što mislimo jer nam je netko rekao da ne znamo, jer smo sami sebe uvjerili, jer nismo vjerovali i prepoznali svoju snagu koju nam je Bog dao. Zanijemili smo, iako smo stvoreni da ne šutimo.

Ne smijemo šutjeti na nepravdu, na zlo, na depresiju, na bolest na beznađe.

Ne smijemo šutjeti na beznađe u vlastitom srcu i u srcima ljudi oko nas. Šutimo jer nismo spoznali snagu Riječi i moć riječi.

Okrenimo stranicu svojeg života, prepoznajmo riječ i neka nam ona da snage da ne šutimo nego mijenjamo sebe i svijet oko sebe na bolje.

Otkrijmo svojeg malog magarca, sjednimo mirno na njega i krenimo na put koji nam je predviđen. Magrac je najsimboličnija životinja koja pokazuje upornost, snagu, volju i prkos.

Put riječi je rijeka koja nas nosi sigurno i blago od izvora do oceana u koji ćemo na kraju uploviti i sami.

Na nama je da prepoznamo sangu koju nam je Bog poslao, da vidimo da nismo sami i da smo svaki dana zagrljeni ljubavlju iz koje je nastala riječ koja nas grije i daje nam nadu.

Put nije lagan, on je dugačak i naporan. Svaki dan nanovo, kao što je ponavljao Ivan, ponavljajmo i mi svoje stalno nastojanje da prepoznamo riječ u nama i da ju prihvatimo otvorena srca na onom mjestu gdje smo se zatekli.

Tko voli on to i kaže, tko ljubi on ne šuti.

Iz ljubavi i vjere smo pozvani govoriti kao što Ivan govoraše i u vremenu kad su svi bili umuknuli.

Prepoznajimo i ne šutimo.

 

Tekst: Vinko Vukadin