NEDJELJNE MISLI IZ PRIKRAJKA: O zavisti pravednika

NEDJELJNE MISLI IZ PRIKRAJKA: O zavisti pravednika

Danas nas Luka vodi u dubinu ljudske zavisti, neprihvaćanja obraćenja i elitizma pravovjernih.

Isus prolazi selima i gradovima. Upravo je bio kod nekog sitnog lopova, koji je poželio pokazati da se obratio. Uz Njega je nekoliko poznatih žena koje prodaju svoju ljubav kako bi prehranile djecu ili zadovoljili sitne potrebe. Ima tu i velikih lopova, carinika, državnih reketara koji u ime okupatora ubiru poreze. Isus ih sve privlači kao magnet. Oni osjećaju da taj rabin ima srce i pamet.

Taj Isusov način komuniciranja ne odgovara pravovjernim kolegama rabinima i pismoznancima svake vrste. Kakav je to učitelj koji pije vino iz istog vrča kao i poznata seoska kurva, sablazan čitavog naroda?

Isus osjeća njihove poglede, čuje njihovo ogovaranje i osude. Nekada to previdi, ali danas je očito vrč preliven. Količina njihove kritike, prozivke i ogovaranja je prešla rub Njegovog strpljenja pa je se odlučio očitati im lekciju o ljubavi i praštanju.

Iako se priča sastoji od nekoliko dijelova, ipak nam se svima urezala ona priča o izgubljenom sinu kao svakodnevna usporedba pravovjernog sina koji stalno radi i onoga koji sve potroši pa se vrati na janjetinu, vino i glazbu.

Današnje priče Lukinog Evanđelja su svakodnevno ponavljanje u svim vremenima ljudskog života. I u ovim sitnicama se pokazuje suvremenost Evanđelja, primjenjivost na svaku situaciju i u svakom narodu.

Na jednoj strani imamo one koji su vjerni, pravovjerni, stalno su tu, slijede, drže se zakona i ne pada im napamet kršiti propise, udaljiti se od onoga što im je rečeno.

To je grupa ljudi koja je uvijek ponosna na svoju postojanost, prepotencija im izbija iz riječi i djela. Oni znaju što se smije, a što n smije, oni su uvijek na pravom putu, nikada ne krše niti najsitnije propise. Oni su sigurni u svoju dobrotu, skoro bi mogli postati mjerilo vjerodostojnosti, vjere, poštenja i pravednosti. Oni su sami sebi podigli spomenik, na kojemu piše: uvijek vjeran nikad griješan.

Na drugoj strani imamo ljude koji su odlutali, izgubili se kao ovca u trnju. To su ljudi koji u svojem životu nisu pronašli snagu propisa, nego su se oslonili na snagu slobode i izbora. Nekada su se udaljili od Boga toliko da u Njega niti ne vjeruju. ponekad ih je život odvukao od Boga jer su osjetili nepravednost i brutalnost realnosti. Mnogi su odabrali, ali neki su i prisiljeni, biti na drugoj strani vage na kojoj imamo dvije zdjelice; onu zakona i pravilnog života i onu nekontroliranog, nekada griješnog življenja.

Za svakoga čovjeka je očito važno znati gdje je, ima li njegov život nekog smisla, je li moral i pravednost nešto što se treba isplatiti ili je to jednostavno slobodni odabir iz ljubavi.

Isus nam danas pokazuje da je svaki čovjek primarno dijete Božje. Ma koliko se pravednicima i pismoznancima to činilo nepravedno: Bog voli sve svoje ovčice, svu svoju djecu.

Isus i ovaj put ima sličan sustav procjene i poruke.

Na početku svakog zagrljaja koji Bog pruža griješniku stoji griješnikova spoznaja da ono što radi nije u redu. Griješnik se vraća u okrilje oca, on spoznaje i priznaje, ali ne niječe svoj život. ponekada taj život uopće nije smetnja za oprost i ljubav, bitna je vlastita potražnja ljubavi i pristanak na Isusov ulazak pod krov.

Drugi korak je Božje opraštanje: Bog pije vino iz vrča koji piju griješnici, On s njima sjedi i sluša ih. Otac je spreman premostiti svoju ljutnju, svoj bijes i ljudsku mjeru pravednosti. On prihvaća odlutalog sina i sretan je da se vratio. On se veseli izgubljenoj ovci i sretan je da se izgubljeno ipak pronašlo.

Griješnik povratnik se osjeća opet dobro, on spoznaje da je Bog samo ljubav, a ne prijekor, ne likovanje božanstva nad poniženošću griješnika, koji je eto ipak morao pasti na koljena.

Bog ne likuje, on ne drži lekcije po načelu: jesam li ti rekao. Bog se veseli, naručuje najbolje kozle za sina povratnika, iskreno se pjeva i pleše u kući Onoga koji svoju djecu iskreno voli.

Posebno mjesto ovoj Lukinoj priči pripada pravovjernicima, pismoznancima, onim koji stalno bijahu pošteni, korektni, ispravni.

Njihova dilema je dvostruka. Prva dilema je ljubomora koja ih ubija. To je ljubomora na obraćenike; jer nikako ne prihvaćaju činjenicu da ne smiju reći: ja sam bio stalno u pravu, a ti, ti klekni. Jesam li ti govorio!

To je stalna dilema takozvanih pravednika, ona je odraz najdubljih duševnih previranja. Oni bi rado svoju pravednost nabijali svakom na nos. Oni bi da se pred njima kleči, jer oni bijahu i jesu stalno ispravni. Prepotencija i neljubav pravovjernih je možda i bila razlogom mnogih odmicanja od Boga, mnogih odlazaka u daljinu i potonuća u nesreće. Možda je jedan sin odlutao jer nije podnosio bratovu pravednost i sitničavost u sljedbi oca. Možda je ona Isusova poslovična kurva upravo radi nevolje koju joj učiniše pravednici postala kurvom.

Ti formalni pravednici ne mogu podnijeti ljubav prema drugima, kao da su oni ljubav rezervirali, dobili na nju koncesiju. Nikako ne podnose tu Božju pravednost jer je njima djelo milosrđa u načelu čista trgovina. Oni slijede zakon ljubavi jer su izračunali koliko dobivaju zauzvrat.

Njih ne vodi ljubav prema Ocu, nego ljubav prema svojem budućem mjestu za Očevim stolom!

Isus nam pokazuje da je to ljudski račun koji s Bogom nema puno veze, naprotiv on nas udaljava od Boga; jer nas stavlja na Njegovo mjesto. Mi bismo rado Bogu propisivali količinu i podjelu Božje ljubavi.

Isusova poruka je jasna, brutalna i neumoljiva. Bog voli svakoga čovjeka, bez obzira na njegov život. Pretpostavka je toliko jednostavna da je ona nepodnošljiva za one koji Boga vole kalkulacijski: Bog samo traži da gijješnik zatraži ljubav.

Taj model je vjernom sinu nerazumljiv, nepravedan. Kakva je to pravda kad on bijaše vjeran, radišan, skrban i pobožan, a sad ovaj propalica dobi najbolje kozle i najbolje vino?

U očima formalnog pravednika je to najgora nepravda. Ispada kao da Bog ne cijeni trajnu vjernost, službu i poštivanje zakona.

No, je li to baš tako?

Ne! Bog ne izostavlja vjernog sina od gozbe, On bi rado da se oba brata uhvate u kolo i zaplešu kolo radosti. Prepreka nije Bog, nego brat koji ne podnosi ljubav prema drugome, on je ljubomoran i želi Ocu propisivati kako i koga će voljeti. On se stavlja na očevo mjesto, preuzima Njegov autoritet, čini ono što mu ne pripada.

Takvo postupanje je odraz duboke neljubavi prema Ocu, jer Otac voli svu svoju djecu isto, ali na različite načine. Takvo postupanje pokazuje kalkulacijski pristup ljubavi; jer vlastita djela i vjernost proglašava važnijim od Očeve ljubavi. Takvo postupanje otkriva da pravednik čini djela zbog nagrade, a ne zato što ga djela ljubavi ispunjavaju. On nije ispunjen duhom sreće zbog činidbe dobrih djela, nego je ispunjen osjećajem veličine zbpog svoje vlastite pravednosti.

On viče i opominje:

Nu, vidi ti mene pravednika! Pogledajte mene vi griješnici, ugledajte se na mene i moj život! Ja neka vam budem primjer i spomenik kojemu ćete se klanjati, vi griješnici!

Formalni pravednik postavlja sebe umjesto Boga, on želi biti vrč u koje mora stati sva količina Božje ljubavi. On svojim pristupom Boga čini manjim od sebe; jer se proglašava zadnjim sudcem i propisnikom Božjeg postupanja.

Poruka Lukina Evanđelja je autentičan opis ljudske prirode, zavisti i nesposobnosti prihvaćanja Boga kao onoga koji ne mora nas pitati kako i koga će voljeti.

Luka nam osim toga preporučuje biti stalno spreman na obraćenje, biti spreman na prihvaćanje drugih i drugačijih, biti stalno spreman učiti iz vlastitih pogrješaka i težiti jedinom putokazu za kršćanina: ljubavi koju nam Bog demonstrira na tako dirljiv način.

Biti vjernikom ne znači biti u prvom redu nego biti spreman veseliti se s Bogom zbog tuđe sreće.

Ako smo vjernici, onda ćemo s Bogom prihvatiti vrč ljubavi i zajedništvo s onima koji traže tu Božju ljubav, a naša djela ne ćemo smatrati našim ulogom u vlastito spasenje, nego posljedicom naše slobodne vjere i ljubavi.

Naša djela pravednosti i ljubavi će tako postati najbolji pokazatelj da je lijepo biti vjernikom, da je divno biti u kući Oca.

I na kraju se postavlja pitanje; što bi s onim bratom pravednikom?

I on je vjerojatno osjetio tamu udaljenosti od Očeva stola, tugu i gorčinu koju osjeti onaj prvi brat.

Put povratak je opet isti. Kad on shvati da je Otac iskreno pravedan, jer iskreno sve voli, onda će se i on vratiti za stol, zagrliti brata i zaplesati s njim kolo radosti.

Otac će biti sretan jer i ovaj brat konačno shvati da je lijepo biti nezavidan i da je prekrasno plesati kolo s bratom u kući Očevoj.

Ne budimo tužni jer činimo dobro, a Bog voli i druge, činimo dobro jer volimo Boga.

Ne spriječavamo svojim pravedničkim lekcijama ljude da se obrate. Ne budimo baba roga s križem na kažiprstu, nego budimo brat i sestra koja pruža ruku onima koji žele u kolo sretnika.

Želim vam divan dan i kolo radosti uz glazbu Božje ljubavi.

 

Tekst: Vinko Vukadin