NEDJELJNE MISLI IZ PRIKRAJKA: Ivanova strategija

Naš današnji život je prepun ideja i modela kako reformirati državu, narod, obitelj ili kako svoj život dovesti u red. Pri tomu koristimo različite metode, pronalazimo vizije i misije, kreiramo akcijske planove, slušamo pametne ljude, tražimo programe i kritiziramo strategije koje navodno nitko nema.

Svaki dan čitamo kako nam je potrebna reforma društva i naroda da bismo krenuli naprijed.

Nije bilo drugačije ni u Isusovo vrijeme. Upravo suprotno, bilo je i gore nego danas. Današnje Evanđelje je očiti dokaz da su i tada ljudi, Židovi, imali ista pitanja i da su ih mučili isti problemi.

Ivan je prihvatio Božji poziv, vratio se iz pustinje, nastanio se na Jordanu i sada je oko njega velika masa ljudi, slijede ga, slušaju i traže odgovore.

Ja sam se opet usudio zauzeti jedno mjesto blizu obale, na jednom kamenu ispod stabla koje je davalo dovoljno sjene da me ntiko ne primjeti, ali i da mogu izdržat duge Ivanove poduke naroda.

Ivan je ustao nešto ranije, sunce je već bilo spremno da izroni iza brda, a narod je polako pristizao, zauzimao svoja mjesta, neki su doveli djecu, bilo je žena i muškaraca, sirotinje i bogataša, vojnika i carinika. Bila su to vremena u kojima je narod tražio obrat, reforme, pomak i novi početak. Ivan je bio njihov prorok koji je znao što treba raditi i što ih čeka, bio je neupitan u svim slojevima naroda koji je očekivao slobodu od Boga.

Nahrupili su da ga čuju, a on je još bio obuzet svojim snovima, nije se pošteno ni istegao, a narod je postavljao teška pitanja.

Prvi se usudio upitati neki stolar, ni bogat ni siromašan.

„Dobro, učitelju. Čuli smo sve što si do sada govorio, malo smo o tom razmislili, prospavali smo i jutros smo se odlučili nešto napraviti. No, naše pitanje je što nam je činiti? Mi smo obični ljudi, nemamo previše ni mogućnosti ni bogatstva. Jedva sastavljamo kraj s krajem, nismo posebno ni ugledni, nemamo pozicije, ne slušaju nas izvan našeg sela. Kako mi možemo nešto napraviti? Mi nemamo šanse jer smo nevažni. No, ti kažeš da možemo i moramo nešto učiniti ako želimo reforme i spasenje države i naroda. Što je to?“
Kad je to izgovorio stolar je dobio pljesak i dovikivanje mase da su carinici i vojnici korumpirani, da ih veliki svećenici tlače, a da oni, narod nemaju nikakve šanse. Neki su čak pokušali Ivanu dobaciti da se vara, da nema pojma….

Ivan ih pogleda prodornim crnim očima, pogladi malo dugačku brdu, zadigne vrat i onda se obrati dubokim glasom koji ne trpi protivljenja, ali ne naređuje.

Govoreći ispruži ruku i pokaže stolaru mnoštvo oko njega i sebe.

„Evo ti odgovora dragi moj. Oko tebe i oko nas je ogroman broj siromašnih i onih kojima nedostaje odjeća, obuća i hrana. Budi solidaran i podijeli s njima ono što imaš. Možda imaš dva ogrtača, a dovoljan ti je i jedan. Upitaj susjeda treba li njemu jedan pa mu ga daruj. Imaš u selu sigurno neku udovicu bez krova nad glavom, okupi muškarce i istešite joj krov da joj djeca ne kisnu i pate od hladnoće”.

Dok je Ivan to govorio, stolar i žena su ga slušali, djeca su se igrala u pijesku, a odluku o diobi nisu donijeli tada, možda nikada, možda su odmah pomogli sirotinji.

Nakon stolara su Ivanu pristupila tri carinika, simboli parazita i uhljeba, narodna muka i gulikože, simboli zla i korupcije, ali oni koji su u svakom društvu i državi bili prvi na jaslama i uzimali na sve strane.

Ivanovo djelovanje nije ni kod njih ostalo bez učinka. I među državnim službenicima je bilo ljudi koji su željeli služiti svojem narodu, oni su se htjeli obratiti i saznati što je njihov dio posla.

Ivan ih je isto tako saslušao, a umjesto da im kaže da napuste službu, da ne prljaju ruke, on im kaže da tu službu obavljaju častno i na korist svojeg naroda, da ne uzimaju mito i ne daju se potkupititi nego da postupaju pravedno i moralno.

Kad su carinici saslušali svoje, pred Ivana istupa predstavnik vojnika, u svakom narodu psoebna skupina ljudi koja je u vječitoj dilemi između borbe za slobodu, čuvanja doma i obitelji i napada onih koji njih proglašavaju najgorim zlom jer je suština vojničkog poslanja borba.
Često neprijatelj pokušava uništiti ugled vojnika i ratnika nebi li lakše zauzeo i pokorio neki narod. Pri tomu se neprijatelj koristi zmijskom podlošću i propovijeda mir, ljubav i toleranciju, a sve nebi li potkopao borbenu i obrambenu spremnost naroda. Vojnici su oduvijek bili glavna meta napada, pa je vojnik vjernik uvijek bio u procjepu između odgovornosti prema borbi i odgovornosti prema moralnim načelima.

Ivan vojnicima ne govori da bace oružje, da se predaju kao ovce na klanje, da napuste narod i da ga ostave bez zaštite. On njima ne govori da napuste svoje službe, nego upravo obrnuto. On im govori da s ponosom nose svoje vojničke odore, mačeve i koplja, neka to oružje bude na službu narodu, slobodi, pravdi i isitni, a ne okupatorima, izrabljivačima, lopovima i manipulatorima.

Ivan od vojnika traži častno obavlajnje vojničke dužnosti i službu vlastitom narodu, a od naroda i države traži poštenu plaću, poštivanje svojih vojnika.

Nakon vojnika on se obraća svima zajedno i upućuje ih da je on, Ivan, samo prethodnik, navjestitelj, onaj koji ima zadatak pripremiti teren za stvarnoga Mesiju.

Ivan sebe ne vidi kao velikog učitelja koji ima u rukavu strategiju spasenja, reformi i napretka. Ne, on je samo navjestitelj, a na narodu je da preuzme odgovornost u svoje ruke i da sam odradi svoj posao da bi bio spašen.

Za mene je današnje Evanđelje, na treću nedjelju Došašća, stopostotni pogodak u sridu današnjih pitanja hrvatskog naroda i prava strategija oporavka naroda i države.

Ivan nam ukazuje kako se provodi i radi strategija koju Bog prati, strategija koja donosi rezultate. Ivanova strategija i preporuka je jednostavna:

Vizija: Za deset (pet) godina narod će uživati u slobodnom društvu, bogatijem i pravednijem nego je sada.

Misija: U našoj državi će biti ugodno i dobro za narod, za vojsku, za državne službenike i za sve one koji s našim narodom imaju posla.

Akcijski plan:
– solidarnost na najnižoj razini i preko svih socijalnih granica, pomaganje jednih drugima
– ukidanje korupcije na svakoj razini i društveno narodna odgovornost svih službenika
– vojna i dražvna odgvoornost, poštivanje i korektni odnosi države prema vojsci, policiji i službenicima, ali i obrnuto potpuna odgovornost tih istih prema državi i narodu.

Ivan svoju reformsku strategiju postavlja na jednostavne temelj da ju narod razumije, da nitko ne može reći da je komplicirana i da mu za provedbu trebaju pismoznanci.

Ivanova strategija ne treba pismoznance i vlade stručnjaka, ona je isklesana u srcima i jednostavnoj logici koju nam šalje Onaj koji će doći.

I na kraju Ivan strategiji daje ono bez čega nema nijedne uspješne strategije, on nam daje odgovor na pitanje „zašto“.

Taj odogovor nije uobičajen po modelu kako nam ga daju pismoznanci, a glasi otprilike ovako:

„da bismo bili bogatiji“, „da bismo ostvarili napredak…“

Ivanov odgovor na “zašto” nije materijane naravi, on je suštinski motivacijski razlog “zbog čega”, što je to što je pogonska energija našeg djelovanja.

Ivan razlikuje cilj i pogonsku snagu!

Ivan otkriva zašto je potrebna solidarnsot, odgovornost i spremnost za borbu i dom.

Zbog Onoga koji će doći, zbog vjernosti Bogu Jedinomu, jer samo iz toga izvora će doći snaga da sve i dostignemo.

Pretpostavka Ivanove strategije je dakle duhovna dimenzija, ona je osnovica uspjeha, ona je garant da će strategija biti spasenje i ostvarenje, a ne samo puki plan ucrtan u pijesku ili na papiru.

Ispod Ivanove strategije se provlači potka na kojoj je satkana strategija, a ta potka je vjera, obraćenje i spoznaja da dolazi ON, a On je onaj koji će nam pomoći da provedemo strategiju i ostvarimo slobodu.

Ivan kao dobar strateg ima ne samo viziju, misiju, akcijski plan i motivaciju nego on točno određuje i odgovornosti, čak i kontrolni sustav.

Precizno i konkretno on nam ukazuje što nam je raditi, svakome na svom mjestu i svakome u onoj mjeru u kojoj može.

– obični pripadnik naroda i društva mora biti solidaran i djelovati u skladu sa svojim mogućnostima. Nema nevažnih ljudi i skupina. Nema važnijih, ima samo drugačijih.

– službenik i političar mora biti moralan, odgovoran i nekorumpiran. Korupcija je zlo protiv Boga i naroda.

– vojnik i policajac moraju biti ponosni na svoju zadaću i od naroda prihvaćeni kao čuvari okvira. Vojnik i policajac su simboli državne volje i moći pa ne smiju tu moć iskoristiti za progone nedužnih i vlastitog naroda.

Odgovornost Mesije je ono što nije upitno, ali najprije narod mora sam preuzeti i odraditi svoj dio.

Tu je Ivan neumoljiv.

Ivan nam je nacrtao strategiju oporavka.

Na nama je da preuzmemo svoju odgovornost i stvorimo uvjete za zemaljski pomak i vječno spasenje.