NEDJELJNA PRIČA: Što se traži da bi netko postao svećenik?

objavljeno u: NEDJELJNA PRIČA | 0

Svećenički i redovnički poziv dar je Božji. Što se tiče općenitih znakova po kojima se može razabrati svećenički poziv, svodimo ih na dva: prikladnost i ispravna nakana.

Da mladić bude prikladan, mora posjedovati one psihičke, fizičke, intelektualne, moralne i duhovne sposobnosti koje uvjetuju da uzmogne postići cilj zvanja kako bi vršio dužnosti koje se od njega zahtijevaju.

Ispravna nakana znači da mladić mora imati volju za tim pozivom, mora biti u svom izboru slobodan, bez ikakve prisile. Nekad, recimo, jednom bi, a drugi put ne bi želio postati svećenik. Zašto ne bi? Razlog zašto ne bi je li takav da će biti u životu sretniji ako ne pođe? – da će biti manje egoist i manje tražiti sebe? – da će više učiniti za Boga i ljude? Nije li, možda, obratno!

Ukoliko mladić posjeduje sve ove bitne sposobnosti zajedno, može se sa sigurnošću reći da ga Bog zove. Ukoliko makar jednu od ovih bitnih sposobnosti ne posjeduje, znak je da ga Bog ne zove tim putem. Uostalom, sigurno je načelo da Bog nikad ne zove na poseban životni put, a da u isto vrijeme ne daje sve nužne darove da se zadaća uzmogne dobro i izvršiti. Tako bi, npr., bio znak neispravne nakane ako bi netko htio postati svećenik zato da stekne glasovito ime, moć pred ljudima, da ode na studij u inozemstvo, da se svidi mami, da izbjegne životnim zadacima… Naprotiv, znak je ispravne nakane ako mladić bira svećenstvo jer s Kristom želi služiti ljudima, naviještati, biti predvoditelj Euharistije, djelitelj sakramenata…

Ponekad se čovjeku čini da ima sposobnosti za svećeništvo, nakon toga opet sve izgleda besmisleno. To je normalno i karakteristično: izmjena svjetla i tame u duši, jasnoće i magle, jednom kao da si pozvan, drugi put kao da je sve glupost. Tu je bitno u koje je doba netko pozitivno raspoložen, a u koje negativno? Je li netko više pozitivno raspoložen kad se više priljubi svjetovnom životu, društvu koje ga odvlači od Boga, nasladi i želji za djevojkom ili obratno?

Ako je obratno, odnosno da nekoga više privlači svećeništvo kad je dobar, mogao bi biti znak pravoga poziva.

Ove se sposobnosti u nekom mladiću ne rađaju odjednom. Polako sazrijevaju i rađaju sigurnost u pozivu. Može doći i do negativnog rezultata, pogotovo ako se mladić zanemari moralno i duhovno.

U svakom slučaju mladićima je ostavljena puna sloboda da sami odluče o svome životnom putu prema vlastitoj savjesti, jer nikome, a najmanje Crkvi, nije u interesu da stvara ljude koji ne bi bili na svome mjestu, niti bi bili u životu sretni.

 

Tekst: fra Petar Ljubičić