Krunica je moćna, čudesna i savršena molitva!
Ona je nešto božansko i uzvišeno, lijepo i genijalno!
Ona je molitva za svakoga, u svako vrijeme, na svakome mjestu!
U tramvaju je sjedila starica i na krilu držala dvoje dječice: obadvoje s crnim mašnama. Vidjelo se da su joj unučad i da su siročad. Držala je krunicu u ruci, a sučelice je sjedio stariji gospodin. Bilo mu je jasno da su djeca ostala bez oca i da su baki pala na teret.
– Čini se da imate mnogo briga?
– Nađe se i utjehe!
– Kako to?
– Pa, evo! – pokazala je krunicu.
– Izmolim radosnu za ovu unučad, da ih Majka Božja
obraduje, izmolim slavnu za pokojnoga sina, izmolim napokon žalosnu za sebe (sa suzom u oku) da me Bog sačuva radi ove dječice, da ne izgubim snage i strpljivosti.
Postoje samo dvije vrste kršćana: koji mole i koji ne mole. Tako je nekako rekao netko od svetaca. Možda bismo mogli tome dodati da postoje dvije vrste kršćana: koji mole krunicu i koji je ne mole.
Postoji samo jedna vrsta vjernih kršćana.
Onaj tko nikako ne moli Boga, teško će ostati pravim katolikom. Naša vjera je vjera molitve i štovanja Boga. Tko ne moli, ne zaslužuje kršćansko ime.
Kod krunice je glavno i bitno: zajedno s Blaženom Djevicom Marijom misliti na život i muku, smrt i uskrsnuće Spasiteljeva, a pritom i svojim mislima i svojim riječima slaviti Boga i vapiti k njemu. Tako po Marijinu primjeru postajemo dionicima života, muke i slave Gospodinove.
A to je bit svake prave i duboke molitve. Zato možemo s pravom reći da je krunica molitva kakvu je Krist zapovjedio, kakvu je sv. Pavao propovijedao i kakvu je Crkva uvijek molila.
Moljenje krunice je neprekidno, ustrajno, predano davanje hvale i slave Bogu koji nas je stvorio i traženje od njega svega što nam treba. U ime Božje sabrani, moleći krunicu, zahvaljujemo Bogu 50 puta za ljubav Kristova utjelovljenja, 50 puta za ljubav koju nam je Isus pokazao u muci i smrti, a 50 puta za ljubav koja nas čeka u slavi i uskrsnuću i 150 puta za ljubav njegove svete Majke.
Može se s pravom reći da je, zapravo, krunica sažeto Evanđelje.
Kadgod molimo radosnu krunicu, mislimo na Mariju i lsusa kojega je u špilji rodila i u hram vodila i u hramu nalazila.
Kad god molimo žalosnu krunicu, s Isusom se penjemo na Kalvariju i pomažemo mu nositi križ poput Cirenca. Poput ljubljenog učenika Ivana pod križem smo s Marijom, Majkom Isusovom. Dok molimo slavnu krunicu, sjedinjujemo se u duhu s Isusom uskrslim i apostolima, kojima je Isus obećao i poslao Duha Svetoga. Mislimo na slavu nebesku u koju je uznesena Marija i koju uživaju svi izab-ranici i sveti.
Dakle, u krunici razmatramo čitavo djelo spasenja: čitav život i sve što je Isus učinio: moleći riječi Očenaša, molitve Gospodnje; Zdravo-Marije, molitve anđela Gabrijela, Slava Ocu, molitve svetoga Pavla i Vjerovanje, molitve svega kršćanstva.
Očenaš je molitva. To su najljepše riječi Sina Božjega.
Zdravo Marijo je isto molitva. To su najljepše riječi jednoga anđela na zemlji.
Slava Ocu je divna i uzvišena molitva koju je izrekao sveti Pavao…
U Vjerovanju je sve što trebamo vjerovati i životom potvrđivati!
Zato krunica ima sva svojstva savršene molitve. Ona zadovoljava sve potrebe i duše i tijela i stavlja u službu Gospodinovu čitavoga čovjeka s dušom i s tijelom.
Tekst: fra Petar Ljubičić