Gustav III., švedski kralj, susretne u selu uzornu djevojku kako iz zdenca uzima vodu.
“Mogu li se i ja napiti vode, dobra djevojko?” – upita je kralj.
Djevojka mu prijazno dade vrč da se napije.
“Ti si vrlo dobra djevojka, mogla bi poći sa mnom u grad i tako biti sretna!”
“O nipošto, dobri gospodine, ja to ne mogu učiniti jer imam siromašnu i nemoćnu majku za koju se brinem i koju njegujem!”
“Siromašnu i nemoćnu majku?!” – upita kralj. “A gdje ti je?”
Kralj pođe s njom do kolibice, gdje nađe slabašnu i nemoćnu djevojčinu majku, koja je na slami ležala i teško uzdisala.
“Žao mi vas je, majčice,” – reče prijazno kralj.
“Jest, dragi gospodine, ja sam slaba i bolesna”, reče mu starica, “umrla bih da me moja kći ne uzdržava onim što svojim rukamazaradi. Bog, koji mi nije dao bogatstvo, neka je za njezino dobro nagradi!”
Suze joj kanuše niz blijedo lice. Kralj, ganut tim riječima, proplače s njom. Radostan je bio u tome blaženom trenutku što je kralj.
Ostavi majci, koja je imala tako dobru kćer, znatnu novčanu svotu i darova im mali dvorac da se u njemu nastane. Obećao je majci da će joj udijeliti godišnju potporu, a kćeri miraz.
Na kraju reče dobroj djevojci: “Milo i drago dijete, ti zaslužuješ i veću nagradu negoli je ova što sam ti je dao, jer štuješ i ljubiš svoju majku.” Prije odlaska očitova se da je kralj. Potom je otišao svojoj kući.
Tekst: fra Petar Ljubičić