Tekst: fra Petar Ljubičić
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata došao je u jednu redovničku opatiju mladi časnik. Zatražio je da mu dovedu opata, redovničkoga poglavara, želio je s njim razgovarati. Časnik je bio mlad, ponosan i svjestan svoje moći. Kad se nađoše iza zatvorenih vrata, pokaže časnik opatu križ koji je visio na zidu u sobi i prijetećim tonom progovori:
– Ti znaš da je riječ o laži. Vi se svećenici služite ovim predmetom kako biste zavarali siromašni narod, a omogućili bogatašima da narod drže u neznanju i robovanju. Stoga mi kaži istinu! Sami smo, priznaj da nisi nikad vjerovao da je Isus Krist Bog.
Nasmija se opat i reče:
– Ali jadni moj mladiću, ja vjerujem jer je to istina.
– Nemojte me pokušavati varati – uzvrati časnik – pitam te ozbiljno i ne šali se sa mnom!
Zatim izvadi revolver i uperi ga u opata govoreći:
– Ako ne priznaš da je sve to laž, pucat ću.
– Ali, ne mogu to učiniti – reče opat odlučno – ne mogu zanijekati jer je Isus Krist uistinu pravi Bog.
Tada časnik odbaci revolver od sebe i u suzama zagrli opata. I poviče iz sveg glasa:
– Istina je, istina je da je Isus Krist pravi Bog! I ja to vjerujem, ali nisam bio siguran ima li ljudi koji bi bili spremni umrijeti za vjeru. Hvala ti, oče. Ti si učvrstio moju vjeru.
“Svetost ne znači puno znati
ili puno razmatrati;
velika tajna svetosti znači puno ljubiti!”
(sv. Toma Akvinski)
Ono što vrijedi ne znači propovijedati o ljubavi,
nego živjeti je.