Priredio: fra Petar Ljubičić
Sanjao Irac da je umro kada to nije ni najmanje očekivao. Ispred Irca je u redu stajalo mnogo ljudi, velikih i malih. Čekajući na svoj red, mogao je vidjeti što se događalo s pojedincima prije njega.
Isus pozove jednoga pa reče: »Stoji pisano: Bijah gladan i ti si mi dao jesti. Dođi u kraljevstvo Oca moga.« I čovjek uđe.
Drugome reče: »Bio sam žedan i dao si mi piti. Dođi u kraljevstvo Oca moga.« I taj uđe.
Dođe osmogodišnji dječak i Isus mu reče: »Nitko se nije sa mnom htio igrati, a ti si me zvao da se igram s tobom. Dođi u moje nebo.« I dječak uđe.
Dođe desetogodišnja djevojčica i Isus joj reče: »Svi su mi se izrugivali, a ti si me branila. Dođi u moje nebo.«
Slušajući sve to Irac je ispitivao svoju savjest i veoma se uplašio. Pomislio je: »Nikome nisam dao ni jesti ni piti, nisam ni bolesne posjećivao, nisam slabe branio. Ah! Kako ću stati pred Isusa?«
Dođe i on na red. Isus podigne oči i blago ga pogleda: »Čini se da ti nisi baš puno učinio. Ali jesi! Bio sam tužan i razočaran, a ti si došao i pričao mi viceve. Nasmijao si me i ohrabrio. Dođi i ti u nebo!«
Irac radosno poskoči i sjeti se da je stvarno pričao viceve da razveseli druge, a nikada nisu bili niti podrugljivi niti prosti. Sretan se probudi! I odluči: „Svaki ću dan razveseliti Isusa u nekome tko bude tužan“.
“Ne možemo učiniti velike stvari –
samo male stvari s mnogo ljubavi!”
(Majka Tereza)