NEDJELJNA PRIČA: Čudesno obraćenje Andre Frossarda

objavljeno u: NEDJELJNA PRIČA | 0

Bog postoji, ja sam ga susreo

Andre Frossard je nadaleko poznati i priznati francuski pisac i novinar. Sam je pisao: „U našem domu nije se nikad progovorila nijedna riječ o Bogu i vjeri… Bili smo savršeni bezbošci, i to od one vrste koja više i ne ispituje svoje bezboštvo. Savršeni bezbožnik nije, naime, bio više onaj tko je nijekao Božju opstojnost, nego onaj za kojeg se problem Božjeg opstanka nije više ni postavljao”. (U takvoj ateističkoj sredini rodio se 1916. Andre i u takvom je duhu odgajan u svojoj mladosti.)

Imao je sreće te je upoznao dobrog prijatelja Willelmina. Jednom u razgovoru, taj mladić ga upita: – “Što je tvoj životni ideal, Andre?”

Takvo mu pitanje nitko do tada nije bio postavio. Kako bi se izvukao iz škripca i prekinuo neugodnu šutnju, izvalio je nasumce: “Veslanje!” Willelmin se slatko nasmijao. Taj je susret bio presudan za životni put Frossarda. Willelmin mu je posudio knjigu ruskog filozofa Berdjajeva „Novi srednji vijek“. – “Mislim kako će ti se svidjeti. U svakom slučaju, kazat ćeš mi svoje dojmove.”

Andre se prisilio i pročitao desetak stranica. Dalje nije mogao od dosade. Nakon nekoliko dana, Willelmin ga je upitao sviđa li mu se knjiga. U neprilici je odgovorio kratko: – “To je knjiga o kojoj se ne može raspravljati.” Time je želio reći kako je svaka knjiga koja u svoje središte stavlja Boga promašena i o tome je suvišno razgovarati. Međutim, njegov je odgovor Willelmin shvatio u sasvim pozitivnom značenju.

– “Večeras idemo zajedno na večeru” – poruči Andreu uzbuđen od sreće.

– “Ne znam hoću li imati vremena. Imam ugovoren sastanak s jednom izabranicom iz Njemačke.” – “Jamčim ti da ćeš stići na vrijeme. Evo me vozilom po tebe.” Za nekoliko minuta Willelmin je stigao. Vozeći se Parizom, stigli su u jednu četvrt. Willelmin se zaustavio rekavši prijatelju: – “Brzo ću se vratiti. Malo pričekaj.” Andre je gledao za prijateljem koji je prešao ulicu i ušao u kapelicu. Klimnuo je glavom i zaključio: “Čudan je taj mladić. Uvijek je u mislima s Bogom.”

Andre je čekao i čekao, a prijatelj nikako nije izlazio iz te mračne kapelice. Strpljivost ga je počela izdavati. Odlučio ga je potražiti. Ušao je u kapelicu i pogledom ga počeo tražiti lijevo i desno, ali ga nigdje nije vidio. U jednom su kutu klečale i molile redovnice.

Pogled mu se zaustavio na oltaru okićenom brojnim svijećama i cvijećem. Nasred oltara svijetlila je pokaznica u čijoj se sredini isticala bijela hostija Isusova Tijela o kojoj on nije znao ništa. Kasnije će spoznati kako je to neizmjerna božanska ljubav koja se ponudila “za život svijeta”.

Andre nije više tražio prijatelja. Nije se više okretao po crkvi. Nije više vidio nikoga doli jedno čudesno svjetlo na oltaru koje ga je sasvim obuzelo i zanijelo.

Odjednom kroz taj neshvatljivi bljesak svjetla, snažniji od sunčanoga žara, doživio je i drugu Prisutnost koja ga je sasvim prožela. Otac se nebeski javio svojom milošću djetetu koje ga nije željelo upoznati. Andre ga je prepoznao u neiskazanom doživljaju koji se Ijudskim jezikom ne može izraziti. Osjetio je neopisivu radost, koja nije ništa drugo nego zanos čovjeka koji se spasio nakon teškog brodoloma. – “Što je s Tobom, Andre?” – zapitao ga Willelmin na ulici, videći neki radosni preobražaj njegova lica. A on je sav drhteći od uzbuđenja odgovorio: – “Bog postoji, sve je istina, Willelmine, ja sam katolik!” Kao nekoć Savlu pred Damaskom, darovan je Andreu u toj maloj kapelici neizrecivi dar vjere. Otišao je jednom svećeniku koji ga je pripravio za krštenje. Od toga trenutka Andre više nikad nije posumnjao u Božju opstojnost. Napisao je knjigu izazovnog naslova „Bog postoji, ja sam ga susreo!”

Priredio: fra Petar Ljubičić