NAŠA ŠKOLA: Učitelji – Ante Ćulanić

objavljeno u: NOVOSTI | 0

 Ja sam Ante Ćulanić, nekadašnji učitelj u školi u Mandinu Selu. U ljeto, točnije u lipnju 1963. godine završio sam Učiteljsku školu u Mostaru. Kao stipendist duvanjske općine dužnost mi je bila javiti se i otpočeti raditi kao učitelj. Tada je načelnik za prosvjetu i kulturu raspoređivao prosvjetne djelatnike na njihova radna mjesta. Raspoređen sam tada u Osnovnu školu “Boriša Kovačević”, u područni odjel Mandino Selo. Javio sam se ravnatelju škole Salihu Lokmiću i on me odveo i pokazao mi moje buduće radno mjesto.

Školska zgrada je lijepo izgledala, samo je trebalo oličiti prostorije obojiti prozore i vrata. Ravnatelj je obećao da će to obaviti školski majstor, što je i učinjeno do početka nastave. U blizini školska zgrade nalazila se šupa za ogrjev, u čijem su sklopu bili i vanjski zahodi za učenike. Taj objekt je bio u ruševnu stanju, a bio je građen od kvalitetna klesanog kamena. Zamolio sam ravnatelja da odobri izgradnju nove šupe s boljim zahodima. Uskoro su građevinski radnici iz G.P. “Vran” došli i na istom mjestu sagradili lijepi betonski objekt, koji je udovoljavao svojoj namjeni.

Školsko dvorište i školski vrt bili su ograđeni suhozidnom kamenom ogradom. Od izrušenog kamena stare šupe mještani su radnim akcijama napravili lijepi kameni zid i kapiju koja je već priličila školskoj zgradi.

Kako je bio nedostatak učiteljskog kadra, u školi sam radio sam u dvije smjene i s dva kombinirana odjeljenja. U jednoj školskoj učionici je bilo kao u košnici, učionica prepuna učenika. U jednom odjeljenju je bilo 40, a u drugom 42 učenika. Ipak se radilo s puno entuzijazma i postizali se dobri rezultati. Te iste godine, nekako u jesen su započele aktivnosti s kulturno-zabavnim i športskim djelatnostima. Te športske aktivnosti su bile u natjecanju u nogometu i na omladinskom uzrastu. Natjecanja su bila između sela koja je pokrivala centralna osnovna škola “Boriša Kovačević” (sa sjedištem u Duvnu). Kulturno-zabavne aktivnosti su se sastojale od održavanja priredaba i prikazivanja filmova pomoću pokretnoga kina. Emitirale su se najmanje dvije predstave mjesečno, a ponekad i više. Prikazivani su pretežito domaći filmovi, a naročito s tematikom iz NOB-e. Tu aktivnost je obavljao kino – operater Jusuf Zahirović, kome je to bilo glavno zanimanje. Ulaznice su naplaćivane simbolično, a djeca su imala besplatan ulaz. Učionica je u vrijeme predstave bila uvijek prepuna.

U jesen 1963. godine su započela natjecanja u kulturno-zabavnim aktivnostima pa se i naša škola sa seoskom omladinom uključila. Davali smo priredbe u našoj školi, u školi u Kongori, u Oplećanima i u školi u Kovačima. Po broju izvedenih predstava zauzeli smo drugo mjesto, odmah iza omladine Eminovo Selo.

U mjesecu travnju 1964. godine u kino dvorani u Duvnu organizirana je završna manifestacija u kojoj smo pobrali lovorike. Dakle, šećer dolazi na kraju. Nastupili smo s tri točke: “Doživljaji Nikoletine Bursaća” dvije točke i dramatizacija stihova “Ciganin hvali svoga konja” od Zmaja Jove Jovanovića. Izveli smo od Ćopića (Branka) “Posjeta u Bihaću” i “Obračun s Bogom”. Za ulogu Nikoletine Bursaća sam osvojio prvu nagradu u iznosu od 3.000 dinara, a Mijo Važić – (Acić) je osvojio drugu nagradu u iznosu od 2.000 dinara. Za ulogu Jovice Ježa i ulogu Ciganina u spomenutoj izvedbi.

Mještani su uz pomoć omladinaca uredili školsko dvorište kako bi napravili  odbojkaško igralište.

Naši učenici su zasadili stotinjak borova koje je, iz Šumske uprave iz Duvna, donio Mijo Bilanović (Anđušić). Neki od njih i danas rastu u blizini škole.

Mještani su to proljeće dobrovoljnim radom nađubrili i uzorali školski vrt u kojem su učenici zasijali proljetnu, glavičastu salatu koje je poslije bilo u izobilju, pa i za tržište. Tako su žitelji Duvna mogli u piljari kupiti kvalitetan proizvod proizveden ručicama marljivih učenika.

Na kraju školske godine smo se svi skupa fotografirali i dobili fotografije za uspomenu.

Moj posao u Mandinu Selu je završio svršetkom te školske godine (1963./1964.), jer su me Duvnjaci slijedeće školske godine poslali na studije da bih postao nastavnik likovne kulture. Na moje radno mjesto je došao učitelj Jakov Ivić iz Lipe.

Po završetku studija sam se javio da radim kao nastavnik. Nije bilo za mene slobodno radno mjesto, pa sam se javio u Mostaru gdje sam i primljen. Sve do izbijanja rata (1992.) sam radio u Mostaru, a u lipnju 1992. godine došao sam na ratište. Poslije razvojačenja sam se zaposlio u Osnovnoj školi “Ivana Mažuranića” u područni odjel Sarajlije gdje sam dočekao i umirovljenje.

Ante Ćulanić

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.