NAŠA ŠKOLA: Đačke sličice u riječi (1948. – 1953.) – XII. dio

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Piše: Ante Šarac

Iduće 1952. godine u Mandino je Selo došao učiteljevati Petar Jurić, koji je predavao sljedeće predmete: srpski ili hrvatski jezik, istoriju, zemljopis, prirodopis, račun I geometriju, crtanje, lijepo pisanje, ručni rad, pjevanje i fiskulturu. Osjećao sam se dobro, pomalo smo se već natjecali u učenju, shvatili smo da moramo to “odguliti”. “Svjedočanstvo” je potpisano 10. lipnja 1953. godine.

Nakon toga, umjesto na ljetne praznike: “odmor” kod kuće 15 mjeseci!

Naime, opisujući dječačke želje u jednom dijelu ovoga zapisa, namjerno sam jednu prešutio i ostavio za kraj, I to zato što je ta želja bila nešto dublje zapretana u duši i što se u to vrijeme njezino ostvarenje činilo nemogućim!

Sukladno tome, svako spominjanje te želje bilo je, ako ne glupo, onda sigurno uzaludno. Naime, ni jednoj obitelji u Mandinu Selu tada nije padalo na pamet da šalje dijete, nakon završena četiri razreda osnovne škole, u nižu gimnaziju u Duvno (Tomislavgrad). Zašto? Zato što je, po mišljenju roditelja, bilo dosta završiti ta obvezna četiri razreda, a još važnije od toga: grad je udaljen desetak kilometara pa tko želi slati djecu da dnevno, pješice, prevaljuju više od dvadeset kilometara! Tako smo Rican, Karlo Joskanovića, Korno I ja – po završetku osnovne škole – čuvali goveda, ovce, janjce ili pomagali odraslima na drugi način te tako pauzirali godinu-dvije.

Kažem: pauzirali, jer se u kolovozu1954. godine “ukazao” Ivan Jolić, učitelj, koji je, uz dopuštenje prosvjetnih vlasti, osnovao produžni peti razred u Osnovnoj školi u Kongori. Drugo, treba iskreno priznati da se naša motivacija za daljnjim školovanjem temeljila I na često ponavljanoj rečenici: “Biž od motike!” Stoga, čim se ukazala prilika – blizina škole – mi smo se iz petnih žila upinjali da je iskoristimo. Tada smo prvi put osjetili radost…!

Mnogo godina kasnije, mi s korijenima “odozdo”, a s prebivalištem u Zagrebu, znali smo izokrenuti rečenicu: “Biž od motike” u rečenicu:” Nema kruha bez motike.” Naravno, ovdje motika simbolizira alat, onaj trud koji mora uložiti svaki čovjek ako želi uspjeti u zanimanju. Uspije li čovjek uložena napora, taj će uspjeh, vjerojatno, biti kratka vijeka, ili bez istinskog zadovoljstva. Danas znam još nešto: da nismo završili osnovnu školu, ne bismo imali prilike za daljnje školovanje, bez obzira na motive ili poticaje sa strane.

Stoga, na ovome mjestu, hvala svima spomenutima u ovom zapisu, a jednako tako i nespomenutima, koji su na bilo koji način utjecali na moj život.

Posebna hvala onima koji nisu više među nama; neka im dragi Bog daruje vječni mir…

(KRAJ)

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.

Odgovori