NAŠA ŠKOLA: Đačke sličice u riječi (1948. – 1953.) – VIII. dio

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

Piše: Ante Šarac

U ljetnim mjesecima Hercegovci su “nagonili” grožđe u “sepetima” na “arabi”.

Ta zaprežna kola s uskim drvenim kotačima, koji su bili okovani metalom, stvarala su po neravnu putu posebnu buku, ugodnu našim ušima, jer smo bili sigurni da dolaze! Osim toga, Hercegovac se derao:” Grožđe – kil za kil.”

Svi su više-manje kupili te tako “otjerali” dječje želje. U rujnu, pa sve do polovice listopada, nailazili su Ramci i Drežničani sa svojim mulama, natovarenima s po dva “sepeta” šljiva i po istom načelu nudili kilo šljiva za kilo žita, obično ječma. Šljive su bile plave, vrlo slatke, ukusne. Ponekad, s kakva derneka donijela je koja djevojka nešto “šlama” (trešanja) za nas djecu. Ukusno voće, a zapravo bih najradije rekao: da nam je svaki plod voća, bez obzira na ime, bio pravi specijalitet.

Međutim, ima nešto važnije i od samog ploda, do koga smo kako-takoznali doći i najesti se do mile volje, a to je voćka. Ona, načičkana plodovima, daje sigurnost za obilje a ujedno je dar za oči. Stoga je moj pogled na šljivik u Dilaverima 1948. godine ostao duboko zakopan u pamćenju. Kada sam se, naime, s obitelji nakon 30 godina od završetka osnovne škole, vozio automobilom od Donjeg Vakufa do Jajca, promatrao sam usput šljivike. Kiša je padala i dobro umila tamnoplave plodove. Jednoga trenutka zaustavio sam auto da u miru uživam koju minutu…

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.