NAŠA ŠKOLA: Đačke sličice u riječi (1948. – 1953.) – IX. dio

objavljeno u: S VRHA GRUDE | 0

Piše: Ante Šarac

Put do škole i natrag

Na samom kraju ljeta 1948. godine krenuo sam u osnovnu školu. Moram priznati da sam nevoljko pošao u školu.

Ženski svijet je, pod ne znam kakvim prijetnjama prosvjetne vlasti, morao – barem- pohađati tečajeve opismenjavanja, koje su, pod nadzorom učitelja, održavali neki pismeniji ljudi iz sela.

Naravno, neke su djevojčice, ali doista samo neke, pohađale osnovnu školu, dok neki dječaci unatoč naredbama nisu završili sva četiri razreda ili nisu polazili na vrijeme, to jest sa sedam godina.

Sjećam se prvog dana osnovne škole; pošli smo nakon 11 sati u popodnevnu “smjenu”. Kod Jokića kuće sačekali smo ostale od Sesarovih kuća i pošli u grupi. Bijaše krasan, sunčan dan. Išli smo prema školi kroz selo i prvi put sam prošao u tom smjeru.

Dotada sam išao više puta do Markovića, Džankušića i dalje do Reza, ali nikada dalje od Ponora, iza Banove kuće. Put od Banove kuće neravan je, pun ukopanoga obla, ali i kvrgava kamenja; nakon dvjestotinjak metara strmoglavljuje se u usjek, zvan Ponor, povija se nešto u desno i uspinje u visinu Radićevih kuća. Od Ponora se na početku rujna moglo ići ravno uz livadu koja izlazi na Radićevo gumno.

U proljeće nismo smjeli ići onuda da ne bismo gazili travu, a zimi, iako smo smjeli, nismo htjeli, jer je livada – naročito u svome donjem dijelu – bila vlažna. A kada bi “provrila vrila”, išli smo iznad Ponora desno, verući se što više prema Gredi, štedeći noge od nabujale vode. Tada bismo izbijali točno kod Radićevih kuća, a onda skretali na ravan put, koji je vodio do Dilavera.

Taj je put bio obrubljen šikarom, uglavnom “šipurinama” i trninama. U proljeće bi se grane s lišćem proširile s jedne na drugu stranu tako da su se skoro doticale, ali nikad nisu zaklanjale pogled prema nebu. A mi smo stalno “zvirnjali”, gurkali se i pokatkad nosom zahvatili pokoju paukovu mrežu. Taj se put spušta u uleknuće, a onda vodi uz uspon do Dilavera. Pogled pada na petšest natiskanih kuća, čuje se lavež pasa i sjećam se, da bismo tu dionicu od stotinjak metara, uvijek žurnije prolazili.

Nakon toga nastavlja se skroz ravan put, s lijeve strane, svake godine u to vrijeme, pogled pada na poveći šljivik.

Voćka do voćke, posred bujna lišća: modri, jedri i zdravi plodovi. Mame nas, namiguju; želja i strah miješaju se i rađaju napetost. Ponekad bi netko od nas uskočio u šljivik, otkinuo koju, probali smo, ali nikad nismo do kraja utažili želju. Nastavljamo dalje putem, omeđenim s obje strane zidićem, prema Bilanovićima, čije su kuće prorijeđene i dosta nejednake, od crijepom pokritih do potleušica. Stižemo na kraj Bilanovića, s lijeve strane zadruga s trgovinom i skladištem za krupniju robu, a ravno, s male povišice puca pogled na školsku zgradu.

Približavamo se, ispred škole puno djece, žamor; riječ je o dva razreda. Natrag, kućama išli smo istim putem, više zastajkivali, prepričavali događaje iz škole i tako svake godine…

Pred kraj školske godine, u svibnju I početkom lipnja, znali smo ići donjim putem, ispod sela, jer je tada bilo suho i ugodno. K tome, nitko nas nije promatrao ili presretao, bili smo slobodni kao ptice nebeske, čiji smo pjev, vjerojatno, podsvjesno slušali…

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.