Ova planina
vilovito stijenje
u vrh Duvna ravna
taj brijeg što se neće maći (ta plava skamenjena vječnost)
došla je prije k meni nego ja k njoj
u snovima
u pjesmi
u teškim bdijenjima
i vilinske kose
i klanci jadikovci
i staze i bogaze
i bune i raspeća
kad smo u povorkama
tražili zagubljeno svjetlo
izgubljenu zvijezdu
kad smo se oko svojih križeva
ko oko zastava
okupljali
I što je čudno što je vidiš u meni:
i jelu što se na jelu naslanja
i runo list u vrhovima
i ptice koje razgoni čežnja
i ptice koje zebnja mori
Ovdje vječnost počinje
smrtni se ne mogu približiti
Ovdje znam stajati
zato ko vjernik dolazim
uvijek se uporno vraćam
možda samo da gledam (u) vrhove
jer previše smo zapali
u zemlju
u zemlji
na zemlji
jer previše smo zapali
na putu