Na kraju dana, dan raspliće se,
crtam ga u zjenici, vijuge bockam
da se pokaže što dobro bje
u čemu ispod nadzora bježao je
u tolike šarene događaje, vijesti
što me posred lica dan cijeli tuku
što učinih za drukčiji refleks na njih,
kojom vještinom suzbih ludosti
što se povazdan na ekranu vrte
jesam li o smislu razmišljao izvan
zbivanja u danu, il tražio bit u njem samu,
koji evo prođe, u životu što u slapovima
teče i jedva dotekne svijetla trena
da se sklonim u knjigu, meditaciju neku
da napišem smisleno nešto
ili bar smislu slično, da budem izvan
straha što ga “napredni” unisono šire
da svijet gledam s ljepše strane
da se sebi vratim, uronim u ono
veće od najboljeg što jesam
da budem svoj, svima bliz i dalek svima.
Ante Šarac