MILUTIN MAYER: S puta na Duvanjsko polje (1. dio)

MILUTIN MAYER: S puta na Duvanjsko polje (1. dio)

objavljeno u: SAČUVANO OD ZABORAVA | 0

U knjizi Milutina Mayera “S puta na Duvanjsko polje”, zabilježene su putopisne crtice članova Društva braće hrvatskoga zmaja, koji su 1924. pošli iz Zagreba u Duvno na postavljanje temeljnog kamena za izgradnju duvanjske bazilike, kojim je počelo obilježavanje 1000. obljetnice hrvatskoga kraljevstva. Knjiga je podijeljena na 12 poglavlja, u kojima autor piše o putovanju izaslanstva od zagrebačke katedrale do Plitvičkih jezera, prolasku kroz Bihaćku krajinu i putu prema izdajničkom gradu (Ključu), nastavku putovanja dolinom rijeke Vrbasa, dolasku na Duvanjsko polje, usponu na dinarske Alpe, posjetu Splitu i ruševinama Salone, dolasku u Kaštela i Trogir, ulasku u Krešimirov grad, putu u prijestolnicu Petra Svačića te povratku u Zagreb.

Milutin Mayer (Velika Ludina, 1874. – Zagreb, 1959.) pisac je povijesnih romana, učitelj i društveni djelatnik. Bio je veliki meštar Braće hrvatskoga zmaja. Objavio je više proznih djela s temama iz hrvatske prošlosti, a autor je i romana “Krvavi sabor križevački”.

Objavljivat ćemo samo dijelove iz knjige koji govore o dolasku u Duvno.

***

 …Što se više Kupreško polje približuje Duvanjskom, slabije je i neplodnije. Livade su mršavije, a trava suha i uvehla. Cesta teče ravno pred nama i u sumraku se sveudilj razabire i u većoj daljini njezin bijeli trag. Na jednoj livadi paslo nekoliko konja, koji se na glas automobilske trublje u divljem kasu zaputiše nekud pod obližnju planinu, dok dvije djevojčice pastirice u najvećem strahu preskočiše ogradu i sakriše se iza grma.

Putovanje nam je već dogrdilo, Od tri sata ujutro pa evo sve negdje do osme ure večernje neprestano se vozimo. Obamrli nam udovi a tijelo se od dugoga sjedanja u kolima zgurilo. Samo po katkada čuo se zategnut uzdah i pitanje:

–  Bože, hoćemo li skoro do Duvna … ?

Međutim noć svojim tamnim plaštem prekrila je cio daleki kraj. Sva je krajina bila mirna i kao izumrla, samo naš auto jurio je hrlo naprijed i svojim reflektorom na daleko rasvjetljivao ravnu cestu pred nama. Tu i tamo susretali smo po koje mršavo konjče natovareno tovarom svježega sijena i pokraj njega dobroćudnoga bosanskog seljaka, koji se žurio domu na počinak.

Kraj je bivao sve više pust i kamenit, a mjestimice i gol kamen. Stigosmo do jednog raskršća, gdje se ukrštavale dvije ceste. Putokaza nikakova, a nigdje žive duše da pitamo, koja je zapravo cesta za Duvno. Ali u to opazismo u udaljenosti od kojih stotinu metara u mraku obrise dviju kuća i u njima svijetlo. Zaputismo se do njih. štropot automobila i signali trublje izvabiše radoznale ukućane na cestu. Dočusmo, da smo krenuli krivim putem, bilo nam se vratiti natrag i skrenuti na raskršću cesta prema kamenom mostu, ispod kojega protječe riječica Šuica. Za nekoliko časova projurismo kroz selo Šuicu. Pred kućama je bilo sve živo. Muškarci su sjedjeli na kamenim klupama i razgovarali, dok su žene bile svečano odjevene, a neke od njih i klečale i sklopljenim rukama molile se Bogu. Narod nas je pozdravljao, jer je bio po svome župniku, upozoren već prošle nedjelje kod propovijedi, da »Braća hrvatskoga Zmaja« dolaze iz Zagreba na posvetu temelja bazilike koju hrvatski narod diže na historičkom Duvanjskom polju na spomen tisućgodišnjice krunisanja prvoga hrvatskog kralja Tomislava.

Povrh sela Šuice stoji selo Stržaj. Ovo broji oko trideset kuća i neke dvije stotine žitelja. U blizini se vide podrtine nekoga starinskog grada. Neki misle, da je tu stajao nekoć stari Stridon, rodno mjesto sv. Jeronima. Tud je išla nekoć i stara rimska cesta za Dalmaciju.

Usput smo opazili u još dva zaseoka da su žene klečale, kad je prolazio naš automobil, ubrzo smo riješili tu zagonetku. Toga dana imao je iz Zagreba stići i metropolita, da obavi blagoslov temelja duvanjske bazilike. Ženski svijet, videći da ide sjajno osvijetljeni auto, držao je, da  se u njemu vozi zagrebački nadbiskup, pa je pokleknuo da primi njegov pastirski blagoslov …

Kad stigosmo na vrhunac pustog kamenog brežuljka, što se uzdiže nad Duvanjskim poljem sa strane sela Šuice, iskrsne pred nama kao iz zemlje konjanik i zavikne snažnim glasom:

– Stojte! …

Kako je taj susret bio neočekivan, pomislismo  u onoj pustoši i samoći, da to nije čist posao. No u taj čas ugledasmo u ljevici konjanika oveći hrvatski barjak, a on nas međutim već zapita:

– Jeste li vi, gospodo, Braća hrvatskog Zmaja iz Zagreba?

Jesmo! – glasio je naš odgovor.

E, živjeli i dobro nam došli iz hrvatskog Zagreba! – opet će on veselo. – Ja sam Stojan Zrno, odbornik iz Duvna i poslan sam pred vas, da vas ovdje dočekam.

U taj čas nestalo je našeg trenutačnog uzbuđenja i mi se prijateljski izrukovasmo i pozdravismo s Duvanjskim Hrvatom, te krenusmo niz brežuljak prema samom gradiću Duvnu, dok je duvanjski glasonoša jašio s barjakom pred nama.

A kad stigosmo nadomak Duvnu, imali smo što da vidimo. Stotine naroda čekalo nas u svečanoj i slikovitoj narodnoj nošnji pod cijelom šumom hrvatskih trobojnica, medu kojima bijaše ih nekih osamnaest od teške svile obrubljenih zlatnim resama. S brežuljka pozdravljala nas pucnjava prangija, koja se razlijegala daleko u mirnu ljetnu noć, dok su po obližnjim planinama paljeni nama na pozdrav narodni krijesovi. Stotinu i pet konjanika, svi na izabranim konjima, prekrivenim krasnim narodnim ćilimovima i sedlima, pozdravljalo nas uz urnebesni poklik: „Živjeli Hrvati iz Zagreba! Živjela braća hrvatskoga Zmaja! Živio naš Zagreb! … „A osim banderija otegao se dugi niz kočija i lijepo iskićenih seljačkih kola, punih duvanjske inteligencije i seljačkog naroda, koji su držali u rukama goruće baklje i raznobojne lampijone. I dok nas je narod burno i iskreno pozdravljao, dotle je duvanjsko pjevačko društvo »Tomislav« pjevalo Šenoinu pjesmu:

»Povrh starog Griča brda,

Kao junak liep i mlad,

Smjele glave, čela tvrda,

Slavni stoji Zagreb grad;

————–

Slava, slava tebi

Zagreb-grade, divni naš! … «

Kako nam je bilo u taj čas, ne da se izreći. Suze radosnice obliše nas od ganuća. U taj čas osjetismo onu silnu snagu, koja leži u velebnoj hrvatskoj misli, koja od sjevera do juga, od istoka do zapada, jednim silnim vezom spaja raštrkane hrvatske sinove i ujedinjuje ih u jednoj molitvi:

»Bože presilni, spasi dom i rod Hrvata!«

Dugo je trebalo dok se velika povorka svrstala u red i krenula u sam gradić Duvno, gdje nas je dočekala pred novo sagrađenim hrvatskim domom cjelokupna ženska mladež pod vodstvom naših vrijednih časnih sestara Milosrdnica iz Zagreba. Jedna učenica pozdravila nas plamenim pozdravom, dok su nam druge uručile svakom po kitu cvijeća uz riječi:

– Primite za spomen ovo cvijeće. Sa duvanjskih je poljana, sa onih poljana, gdje kraljevska kruna prije tisuć ljeta ovjenča vedro čelo prvog hrvatskog kralja Tomislava!

Posebnim čuvstvom primismo to cvijeće, da ga donesemo u naš bijeli Zagreb i uokvirena pod staklom čuvamo kao spomen na svečane dane, koje proživjesmo na Duvanjskom polju.

Bila je već poodmakla ponoć, kada u gostoljubivom domu duvanjskog župnika legosmo na željeni počinak. I premda satrven od daleka i duga putovanja, nijesam ipak još dugo mogao usnuti. Razmišljao sam dugo i dugo. Tisuću godina hrvatske prošlosti i slave izredalo se pred mojim očima. Prvi put noćivao sam na Duvanjskom polju, na onom polju, gdje suvereni hrvatski narod, potpuno svijestan svoje veličine, snage i slave, stavi prije dugih deset vjekova, zlatnu krunu na čelo ljubimcu svome i najvećem hrvatskom junaku onoga doba, Tomislavu mudrom i silnom. I projurivši munjevnom brzinom kroz tu prošlost punu slave, ali i patnja i nevolja, pitao sam se neprestano:

– Pretrpjeli smo toliko toga, pa još smo tu! što nas je ipak uzdržalo do današnjeg dana kraj svih naših mana i poroka, kraj svih naših odmetnika i izdajica? …

I konačno dođoh do zaključka, da ne može propasti narod, koji se nije nikad namitao drugima za gospodara, nego koji je poštivao i tuđu slobodu.

 

(nastavlja se)

Izvor: Milutin Mayer: S puta na Duvanjsko polje, Zagreb, 2009. (pretisak)

Leave a Reply