LJUBIČICA I PRNDUŠA

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Cvjetnica je danas, a ja sam prespavao jutro i ustao tek u devet sati, pa sam se malo uplašio da ću opet biti prnduša.

Polako Blago, opet si malo ubrzao!

Cvjetnica se slavi tjedan dana prije Uskrsa, to znamo svi, ali kako se je Cvjetnica slavila u našoj obiteljskoj kući, to znaju samo neki.

U subotu popodne djeca bi se zaputila po livadama berući cvijeće i skupljajući ga u metalne kantice od marmelade.

Najviše bi bilo ljubičica i visibaba.

Mama bi cvijeće uvečer položila  u lavor pun vode da tamo dočeka jutro.

A ujutro bi izbila strka u našim dvorima – svatko bi htio ustati prvi i prvi se umiti u vodi punoj cvijeća, jer onaj tko uspio toga dana bio bi lijep kao ljubičica, a zadnji bi dobio titulu prnduša – mislim da se taj ne baš lijepi cvijet u književnom hrvatskom jeziku zove šafran.

Ja bih obično, kao i jutros, uspio bio zadnji, pa bih se gadno naljutio kad bi moja sestra i braća obznanila mami:

„Blago je opet prnduša.“

Prošlo je puno godina od tada, promijenili smo se svi, samo je naša sestra Marija ostala i dalje lijepa kao ljubičica.

Ali kad sebe usporedim s braćom – ja sam još uvijek lijep i stasit, a njih dvojica odavno  stari i nemoćni – učini mi se da sam ja ipak svaki put na Cvjetnicu prvi ustao i bio ljubičica, a oni prnduše.

Ili je to opet bio samo san?

Blago Vukadin