KRONIKA BORČANSKOG KRAJOLIKA

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Piše: Ante Matić – Borčanac

 

        Borčanac sam, ljudi moji. Od te riječi želim poletjeti. Na ploču sam borčansku iz matere pao, ja ni dobar ni zao i prvo što sam učinio, a da nisam znao, ja sam zaplakao! I plakat ću kad se budem rastajao od Matića, Čolina, Brižana, Dočana, Borčana, Duvanjskog polja, Liba, Vrlokuka, Vrana, Čvrsnice,  Splita, Pazina, Firence, Zagreba, greba i hrvatskog neba.

        Naljute me kad mi kažu da ne izgovaram pravilno svoje rodno selo Borčane. Borčanici su odvajkada svoje selo nazivali Borčane, dok ga sada nazivaju službeno Borčani. Dakle, nije na kraju e nego slovo i. Zašto su to neki mudrijaši mijenjali ta slova na kraju imena sela, znaju samo oni, sapelo ih. Tako su Delminiju mijenjali ime ilirsko-hrvatskoig mjesta više puta, pa se zvalo Delminij, Duvno, Županjac, Sedidžidid, Tomislavgrad.

         Nakon što se riješih imena moga sela Borčana i Duvna, nameće se pitanje tko sam, što sam i gdje sam! Povijesna mjesta, razumiš ti mene, tute. Prijestolnica ilirskog plemena Dalmata, mjesto gdje se održao Duvanjski sabor 753. godinje, na brdu Lib, kojim je presjedavao rex Budimir i mjesto gdje se okrunio kralj Tomislav 925. godine.  Sve se to događalo na brdu Libu i oko njega, a to brdo Lib razdvaja Kongoru i Borčane. Na padinama toga brda sa zapadne strane je Borčane, a sa istočne Kongora. Kad sunce poviri između visova i vrleti Vran planine i Čvrsnice, odma obasja Kongoru,a treba sat i više da obasja Borčane, jer se ponad Liba uzdiže  kameni kuk Vrlokuk visoka 1010 m. Između i na padinama tih brda i planina poleglo je polje na kojem raste gusta trava, ječam, pšenica, zob i zobovina, smilje i bosilje, boliglava…

          Radi toga smo bili i ostali svima koji su nas porobljavali krivi to što smo i tu gdje jesmo i to što jesmo. Neki Duvnjaci govore da su Hercegovci, drugi da su Bosanci, treći pak, manji broj, kažu da su Dalmatinci, a ja pripadam onima koji kažu da su Hrvati iz Duvna, sada Tomislavgrad. Ako  je po prošlosti i istini onda ide ovako: ja sam Borčanac, Duvnjak, Hrvat, katolik i šlus. Čemu dodavat, komu se i zašto priklanjat, kad je to kraj gdje je rođen sveti Jeronim, veliki eremita, svetac i poliglota, prevodilac Biblije na maternji jezik i na latinski, Dalmata Jeronim, koji se u naletu bijesa udarao kamenom u prsa i govorio: Bože, oprosti što  sam  Dalmatinac. Isuse, meni oprosti što sam Borčanac.

          Brdo  Lib  i sve ono oko njega, krajolik je to ilirsko-hrvatski gdje je odžan prvi Sabor Hrvata u njihovoj povijesti (753), kad je to kraj gdje se krunio najveći hrvatski kralj Tomislav…kad je to kraj (mislim na Borčane i Kongoru) gdje su  rođeni pjesnici braća Tokići, pa Tadići, Radoši, Jolići, Krište, Vukadini, Malići, Matići, Čoline, Kneževići, Galići… kad je to kraj gdje su rođeni vrsni orači, kopači, zidari, pečalbari, gastarbajteri, kosci, sportaši, ratnici, patnici…

         Nitko  nije bolje prokužio nas Duvnjake kao pokojni  ministar Gojko Šušak, kad mi je jednom zgodom rekao da bi dao Nobelovu nagradu Duvnjaku, kojeg će Duvnjaci poštivat i slušat. Pazite, radi se o poštivanju i slušanju. Ovo je zaista istina o nekim Duvnjacima (ne svima, neću generalizirati). To su svadljivi ljudi, psovači, zavidnici i vrijedni radnici ma što radili i gradili. Ne znam kako je sada, ali u vrijeme mojega djetinjstva, gotovo da nije bilo tjedna da se netko s nekim nije posvađao u mom rodnom selu. Svađale su se žene među sobom, pa žene i muški, pa muški i muški. U tim svađama padale su teške riječi kleveta i psovki. Neke od tih svađa završavale su šaketanjem, ili mlataranje jezičinom, a u jednoj svađi brat je na smrt ubo brata…kao u biblijsko doba Kaina i Abela.

         Kako već pedeset i kusur godina ne živim u Borčanu i povremeno navratim, silno me zanima jesu li se promijenili moji Borčanci na bolje. Kažu mi da jesu i to mi je drago. Dobro su se tukli kad su, ne tako davno, sela tukla među sobom. Još se sjećam posljednje bitke Borčanaca i Kongorana kod kongorske crkve na blagdan Srca Isusova. Sijevalo je kamenje na sve strane, proradili koci i šake. Borčanici su kasnije pričali da su oni pobijedali, Kongorani, pak, da su oni. Bitka se vodila i odigrala u Kongori, pa se ti misli tko je pobijedio. Koliko ja znam po pričanju starijih ljudi, Borčanci su pardunali samo Brišnjičanima. „Padaji đavlu oni su iz Mijatova sela, diviji ljudu…“ Tako je za njih govorio did Luka, koji je u borčanskol-kongorskom boju sastavi čemagom Kusića bana po ćiverici tako da je za misec dana otišao svetom Petru na viđenje.

         Kakvi su Borčanci i Borčanke, Kongorani i Kongorke! (Riječ je o onima koji živu s obje strana  brda Liba). To su stasiti i jaki ljudi, istinoljubivi, hrabri, skloni malo fali i piću, čast iznimkama, formalni vjernici, dobri očevi i još bolje majke, odani rodu i narodu. Borčanke su lijepe žene, a muškarci gordi i ponosni ljudi. Moji Borčanicu i Borčanke u tome svemu o čemu pišem, prednjače. Zar nije bila najljepša Hrvatica misica Anica iz Borčana prva u Rvackoj i druga na svitu. Lijepo je i tužno biti iz Borčana ili iz bilo kojeg duvanjslpog sela i grada. Nije lako biti Hrvat katolik  iz rečenog vilajeta i živjeti u Zagrebu. A još je teže živjeti u Berlinu, Oslu, Melburnu, Torontu, Filadelfiji, Punta Arenasu, Oslu, Subotici, Brislu, Zemunu, Železnom, Sarajevu, Mostaru…

           Borčanci,a takvi su i Kongorani  ne podnose nikoga tko im dolazi solit pamet; tko dolazi ušićarit i živjet na njihov račun. Vi stariji sjetite se ratnih strahota i poratne otimačine, poreza, robačine i redovine. I onoga što davno napisano u Duvanjskom arzuhalu:

          Stjeraše nas u Duvno ko konje u guvno…

          U Borčanu od vajkada žive Čoline, Majići, Matići, Galiri, Martinovići, Radoši, Krištići, Špikići i Kneževući. Naše Čoline su pivali najljepšu gangu. Oni su bili spremni za sve. Bili su najbolji sportaši iz našega sela. Škutur, Baja, Ika, Goko…bili su brzi. Bajaje bio  od svih najljepši. Bio je stasit i najdalje je baco kamena s ramena, Škuturu nije mogla ni tica uteć.  Matića je bilo i ovaki i naki, plitki i duboki, a o ostalim Borčancim nebi htio pisati, jer ako kažem istinu, uvrijedit će se neki,pa onda ću šutit. Kud god saam išao po svitu ponosio sam se svojim rodnim selom Borčanom, svojim Borčancim i još više Borčankom.Moji Borčanci su visoki, jaki, žilavi, prkosni, okretni i spretni za svake poslove, vrijedni su i radišli ljudi…više ih je po svitu nego u Borčanu. Obišao sam ja njih,pa sam bio kod naših u Njemačkoj, Kanadi, Australiji…Svi oni dobro žive, imajku svoje kućei svoje biznise. Kad sam bio u Autraliji noćio  sam kod Baje i ostala mi je ta noćnezaboravna u njegovoj kući smo dugo u noć pričali, smijali se, obnavljali uspomene,vraćali se u djetinjstvo,u mladost,u naše Borčane, onedane kad smo bolsonogi trčali pčo barom i kamenocom,kad smo čuvali ovcei janjece i goveda…kad smo kolsili0, kopali, okopavali kumpire i kukurutze, kad smo siklči drva u Vranu i modruši, kad smo išli na silo i naderneke…bilo je to beskrajno lipo i nezaboravno, to naše davno vrime dok smo živili ispod brda Liba i Vrlokuka. Ja se svoga sdela nisam mogo nagledat. A bile u njemu u ono doba teško život. Vlast stisklasa svihstrana, pčorznici, robači, partizanija i partija prpogonilaje napšeljuzde ko Bog maglu,pa su neki i priko granice  bižali od Tita i njegove partije, njegovi micajaca,partijaša, udbaša mater im jebem svašta su radili našim ljudima. Fala Bogu da je vrime prošlo. Bilo je teško živiti dismo se rađali, a još teže umirati dismo sve živili.

        Kako je Pavao pisao poslanice Korinćanima, Solunjanima, Filipljanima…ja bih mogao pisati našim poturicama i posrbicama, našim oznašima, udbašima i robijašima, našim ustašama i partizanima, a neću i ne mogu, jer bi se u tom slučaju jedino mogao obratit i požalit Bogu.

         Ajde Ante ostavi se prošlosti i suoči se sa sadašnjosti i sam sa sobom i sa onima s kojima živiš pod ovim krvavim podnebesjem, u ovoj lijepoj i nesretnoj zemlji Hrvatskoj. Uh, oh! Kud mi dolazite na pamet, pred oči, braćo moja po peru i šmajseru. Čitava jedna brigada pod zemljom. Pred oči isksnu duga kolona mladih Hrvata i Hrvatica, punih znanja i snage za razne poslove, odlaze u „lijepu našu“ tuđinu na „privremeni rad“ kao što su to činili birfaktile njihovi očevi i djedovi. Koja je to prokleta sudbina moga roda i naroda. U zadnje dvije godine od kad je na vlasti ovaj skojevac, bodulski kenjac i neki jebeni evropjejac iz Hrvatske se iselilo 209 tisuća hrvatskih ljudi. Zar je ova zemlja  namijenjena nekim drugim ljudima…