KRATKE PRIČE IZ DUGE PROŠLOSTI (2): Materina jogunasta narav, Lastine napolitanke i pioniri

KRATKE PRIČE IZ DUGE PROŠLOSTI (2): Materina jogunasta narav, Lastine napolitanke i pioniri

objavljeno u: PRIKO MRGINJA | 0

Moja mater je, kao što rekoh, bila trećoredica, vjerna i jogunasta žena koja je bila omalena rastom, al poprilično velika u vjeri i uvjerenju da je Bog uvik u pravu, da su komunisti loši ljudi, da i fratri lažu, al da opet nikoga ne uče zlu.

Zato je mojoj materi bilo jako važno da joj dica ne odu u krivo društvo. Kad su, nakon rata partizani po našem kraju hvatali križare, ubijali koga su stigli i prisiljavali seljake da uđu u zadrugu, moj did Ante, materin ćaća, nije pristao ući u zadrugu, kao i mnogi drugi.

Ono što je njemu donijelo i dvije godine zatvora je bila činjenica da je pomagao Kapulicu. Nije mu pomoglo ni kad je pojasnio da se čoviku s puškom pomaže iz straha. Nije mu koristilo ni to što je od odmazde spasio susjede pravoslavce, one iste koji su sjedili u narodnom odboru pravde. Did je zbog kolaboracije završio dvi godine u zatvoru, kasnije je svakog ljeta redovito odlazio u ćuzu jer je uporno kosio svoju livadu koju su mu partizani odzeli kao naplatu izdaje i nadoknadu pravoslavcima za prokazivanje.

U takvom okružju odrasla, moja mater je mogla postati samo jogunasta. Kad se tomu doda tipično ženski karakter i još ona hercegovačka ludost za pravdom, e onda imaš moju veliku mater u maloj porciji tijela.

Otpor prema partizanima i njihovm sustavu je kod matere počeo u ranom djetinjstvu, a urezao joj se u sjećanje onih dana kad su domaći odbornici, odmah nakon okupacije, počeli tjerati narod na radne akcije. Materi je tada bilo četrnaest godina, pravi curetak i užasno jogunasto čeljade.

Nakon ćaćine osude ona je ostala s braćom i sestrama u sirotinjskoj kući koja je čak bila i bogata u odnosu na druge. Nije bilo muške ruke spsobne da drži plug i upravlja volovima. Ono što je bilo starijeg muška već je bilo zahvaljujući partizanima pod zemljom ili nestalo, kako s govorilo, a oni koji su zahvaljući ustaškoj politici, da jedno muško ne ide u rat nego se brine za kuću, te su partizani, kao mog dida, strpali u Ćelovinu ili slali u neki drugi institut hrvatskog obrazovanja.

Mater je bila taman dorasla za plug, a baš u to vrijeme se partizani sjetili graditi neke pruge i tjerati jadnu djecu na radne akcije uz pjesmu Titi, komuizmu i bezboštvu.

Običaj je bio da lokalni pravoslavci i naši izdajnici surađuju s okupatorom i skupljaju ljude za odlazak na akcije. Motivacije su bile različite. Od prijetnji do batina, odvođenja stoke do zatvaranja u zatvore. Pogotovu su rado odvodili djecu iz vjerničkih, a posebno istaknutih ustaških obitelji. Moja obitelj s ćaćine strane je bila više politička, dakle ustaška, a materini su više bili vjernički nastrojeni, al svi izrazito hrvatski.

U matere je jedan stric bio fratar pa je suradnja s komunistima i bezbošcima bila ravna najsmrtnijem grijehu. Taj naš fratar je već u to vrijeme završio teologiju na Sorboni i bio uvaženi fratar i narodni učitelj koji je grijehom smatrao pomaganje rodbini.

Jednog dana, prije nego je došlo vrijeme kosidbe trave, rano ujutro su na kućna vrata banuli odbornici Savo i Milan, a s njima su bili i neki milicajci, partizani u zaostalim odorama i bez pogovora odabrali one koji moraju na akciju. Moja mater je već na vratima zapriječila svoje noge između ovratnika, ali bezuspješno. Snažne partizanine su ju izvukle na puteljak i s cijevima u leđima ju prisilili da krene s kolonom drugih jadnika iz sela. Sa sobom su smjeli ponijeti štogod za pojest, slanine i luka, te kakvu malu pogačicu koje su se sramili jer je kod kuće ostajala još veća sirotinja, al partizanija nije davala kruha izdajničkoj djeci.

Mater je bila odlučila kako nema šanse da nju partizani odvedu samom vragu u zagrljaj. To je bila ta njihova radna akcija bez Boga i uz komunstičke pjesme o drugu Titi. Ne, ona nije namjeravala uzeti lopatu i sudjelovati u izgradnji komunističkog raja, ona je imala onaj normalni, naš raj, šta će njoj komunistički?

Partizani su tjerali djecu preko polja, a onda je nastao pravi problem. Moja mater je odlučila u stilu green peace heroine leći na sred polja i ne micati se ni koraka više na vlastitim nogama.

Na početku je drug komndant naredio drugovima odbornicima neka tu malu blesavu Hercegovku uzmu i nek ju nose. No mater je bila mala, al kad mali mišići ne će onda je i za momke teško takvo stvorenje, koje se još i koprca, a ne smiš ju ufatit ni bezobrazno, e onda je takvo malo čeljade bilo ogroman problem.

I nisu imali rješenja. Ostavili su mater na sred polja. Nikad ona nije vidila ni Brčkog ni Banovića, niti je kada zapjevala pjesmu komunističkom bogu. Vratila se kući, na čuđenje mlađe sestre i moje bake, al moja mater nije poštivala komunistički sustav. Nije ni ona znala zašto, znala je samo da je to od đavla.

Ta materina jogunasta narav i odbojnost prema petokraci je meni spasila dušu, jer bih možda kasnije i sam pristao da uzmem Titinu stipendiju kao najbolji učenik i možda umjesto kod isusovaca zvršim u nekom JNA odgajalištu.

Ta njezina jogunasta narav je međutim između nas skoro zabila veliki klin i sumnju u vlastitu snagu ideala, a klin je skoro zabijen onoga dana kad je naš učitelj objavio da je uskoro primanje u pionire.

Naša mala seoska škola je imala nekoliko dobrih učitelja, a meni je bio prvi i najbolji Jako, učitelj koji je navijao za Velež, iako smo svi navijali za Dinamo i Hajduk, ali učitelj koji je volio pametnu dicu i tukao onu malo smušeniju. Jako je objavio da je primanje u pionire i čeka nas velika fešta. Svi prvašići će dobiti crvenu maramicu i plavu partizansku kapu s nacrtanom petokrakom.

Kad je Jako izišao iz naše kuće moja mater je mene pitala šta ja mislim je li primanje u pionire ujedno i ulazak u komuniste. Bio sam siguran da je, ali sam materi rekao da i nije skroz. To su samo mali komunisiti.

“E neš ti meni bome ni u velike ni u male. Al istući ću te ko Perovu, to je bila naša krava, ako ikom išta kažeš”.

Gledao sam mater i šutio znajući već tada od strica Kalče razliku između njih i nas. Ćaće nije bilo kod kuće, on je tad počeo raditi u Austriji, pa je mater odlučivala.

Za par dana je bilo primanje u pionire, mater je dva dana prije otišla kod učitelja Jake i isplakala suze lažnice o mojoj bolesti i njezinoj tuzi da ne ću moć izrecitirat pjesmicu pred razredom.

Jako je bio prividno tužan, i njegove su partizani poubijali, ali nije smio reći da mu je drago. Povjerio je zadatak nekom drugom, a ja nikad nisma primljen u pionire, iako mi to ni dan danas mnogi ne vjeruju, no to je njihov problem. Da su imali jogunastu mater i razumnog učitelja možda bi shvatili.

Taj pionirski dan je skoro zabio klin između mene i sustava, ali i između mene i moje drage matere.

Kad su ostala djeca došla iz škole na glavama su imali pionirske kapice, neki su ih skinuli na početku sela da ih ne vide s petokrakom, ali su svi u rukama imali još po jednu veliku Lastinu napolitanku.

Mi smo bili siromašni, a napolitanke su bile i ostale moja velika ljubav.

Kad sam shvatio da sam propustio prigodu dobiti veliku Latinu napolitanku zbog materine vjere, bio sam jako ljut na mater koja je svojim jogunatim karakterom spriječila moj užitak u Lastinim napolitankama.

Dugo u noć sma promišljao je li grijeh toliko voliti napolitanke pa biti spreman pristati i na vražju kapu zbog njih, čak i vlastitu mater … ne smim ni reć, Bože mi prosti.

Mater me je tu večer posebno zagrlila i poslije bezveznog Očenaša mi pojasnila da Bog daje puno više napolitanki nego komunisti.

Tekst: Vinko Vukadin