Bilo je proljeće ’86-e. Sjedila sam na tvrdoj, drvenoj klupi predavaonice na Filozofskom i čekala početak predavanja. Pristojno je pitao smije li sjesti. Razgovor je bio zanimljiviji od “Uvoda u historiografiju”. Pohvalio se da piše pjesme Rekoh mu da bi mi mogao napisati jednu. Izvadio je komadić papira. Riječi su se nizale. Curica od 19 je očekivala ljubavnu, a dobila ovu. Nakon 28 godina pronašla sam listić, bio je pohranjen na dnu baršunastocrvene kutije-od Griotta bombonjere, mislim. Raščupani, mamurni pjesnik u preširokom baloneru danas je moj muž. Dokaz da neke stvari u životu ne treba požurivati. Jer, ako im je suđeno, dogodit će se prije ili kasnije.
Tekst i foto: T. Vukadin (r. Rizman)