JEZIČNE NEDOUMICE: Jurić i Jurič

objavljeno u: JEZIČNE NEDOUMICE | 0

          Jezik je sustav i težnja za što većim usustavljenjem, na različitim razinama i u različitu stupnju, posve je opravdana jer bez nje ne bi bilo jezične preglednosti. Katkad se to ipak zbiva na neprimjeren način.

      Kad ne bih, primjerice, osobno poznavao dr. Stipu Juriča, dominikanskog bibličara na rimskom Angelicumu, i zavičajni mu štokavski duvanjski govor, ikavski i šćakavski, ne bih doista primijetio da je ičeg spornog u prezimenu autora Vjesnikova biblijskog podliska, koji je izlazio tijekom 1994. godine. Ondje je naime dosljedno stajalo da je autor teksta dr. S. Jurić. Ništa u tome, čini se, nije bilo dvojbeno ni uredništvu, ni lektoru, ni većini čitatelja. Pa ipak je bibličaru prezime Jurič, a ne Jurić i autor je zacijelo pravilno napisao svoje prezime, koje su, vjerojatno u uredništvu, krivo ispravili. 

     Nije, dakle, sporno da postoji hrvatsko prezime Júrić i Jȕrić, prvo s dugouzlaznim naglaskom na prvom slogu prema osobnom imenu Júre, drugo s kratkosilaznim na istome slogu prema osobnom imenu Jȕra. Međutim, postoji i prezime Jùrīč, sa završnim č i promijenjenim naglaskom u genitivu (Juríča). Ono je posve različita postanja od spomenutog prezimena na –ić te pripada nizu istoga naglasnog obrasca kao ove opće riječi: brànīč/ braníča, gònič / goníča, ràdīč / radíča, rìbīč / ribíča, vòdīč / vodíča … Po postanju je nadimak i vjerojatno je nastalo, analogno  prema navedenim općim imenicama, od glagola juriti. 

    Nije dakle dr. S. Jurič za dugogodišnjeg boravka u Rimu zaboravio razlikovanje fonema č/ć , što se i u njegovu zavičajnom govoru dobro razlikuje, a zacijelo mu je znano da postoji i prezime Jurić, s dvije naglasne inačice. Do promjene završnog glasa u njegovu prezimenu vjerojatno je došlo ovako. Nije Slovenac – razmišljali su u uredništvu – pa da mu prezime bude na –ič! A kako se i kajkavska prezimena na –ič u standardnom jeziku preinačuju u štokavsko –ić, bilo je nekako logično da se to zbude i s bibličarevim prezimenom. 

    Zbilo se dakle – ali na neprimjeren način – spontano usustavljenje koje trogodišnju djecu navodi da kažu pasovi i konjevi, umjesto psi i konji, analogno prema učestalijoj dugoj množini jednosložnih imenica (volovi, stolovi, bolovi … paževi, puževi, muževi … ). Analaogija katkad zavede i odrasle publiciste i novinare da umjsto pravilnog sve katkad pišu i govore svo! No u jeziku postoje pravila i iznimke, opći obrisi i tanahnije nijanse, a temeljitije se poznavanje jezika očituje u poznavanju iznimaka i razlikovanju nijansa.

 Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice“ pok. Marka Kovačevića

odabrao Ante Šarac