IZ ARHIVE: Nije za ukras, ni za ljepotu, već da se sjećam u životu (tekst s poleđine slike)

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Godine 1969., u vrijeme spuštanja prvoga čovjeka na mjesec, hladnoga rata između SAD-a i SSSR-a i rođenja Ankice Mijine su se mlade duvanjske cure zaputile preko obala rijeke Save do mjesta Tenjskog  Antunovca, gdje su brale kukuruz, uljanu repicu i druge plodove koji u slavonskoj zemlji obilnije rastu nego na našem polju.

Ova slika iz zbirke Ane Slavkove, udane na drugi kraj sela u Šumanoviće, nastala je jednoga slobodnog dana, kad je se mlađarija presvukla, počešljala i sriktala za kirtag (dernek u Slavoniji) da bi slušala bećarce, opustila se i zabavila. To je istovremeno bilo i doba nove mode, popraćene prvim minicama u cura i dugom kosom u momaka, pa je za pretpostaviti da je zabava bila uspješna.

Na poleđini slike Ana je lijepim rukopisom navela tekst iz naslova ovoga priloga, neka lica su se manje, neka više promijenila, ali su sve cure ostale lijepe i nakon udaje, rađanja djeca i dolaska unučadi na svijet.  

Ekipa beračica kukuruza bila je u sljedećem sastavu:

Gore, s lijeva na desno

Dušanka Radića(MS), Zora Radića(MS), Ruža Pipića (Borčani), Mara Radoš – Ljubunovića (Kongora), Iva Vukadin-Šara (Šćetina  MS) Anica Vukadin (Slavkova, MS), Mara Seserova (MS) 

Dolje (opet s lijeva na desno)

Slavko (momak iz Bosne – volio se slikat s lipim curama), Iva Seserova (MS), Anđa Pipića (Borčani) i Anđa Šumanović  (MS)