IZ ARHIVE: Dva vozača

IZ ARHIVE: Dva vozača

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Vozača ima svakojakih, čak se i ja u njih ubrajam iako mi je najdraže putovati na vlastitim nogama ali je danas nemoguće raditi bilo kakav posao, a ne imati prijevozno sredstvo, no postoji velika razlika između vozača i vozača. Isto kao što gurati loptu ne znači biti nogometaš, nije ni svatko tko sjedi za volanom vozač.

Na ovotjednoj arhivskoj slici nastaloj u nečijim svatovima, prikazana su dvojica istinskih umjetnika za mjenjačem – Spržo i  Bajić (slika je iz njegove zbirke).

Koliko se sjećam, a sjećam se puno toga, Spržo je bio prvi Mandoseljan koji je nabavio auto, a ako se ne varam to je bio VW-transporter, praktičan za prijevoz putnika i tereta.  Kad bi iz grada izbio Spržo  djeca i ćukovi bi krenuli za njim kroz selo, prateći ga i udišući ispušne plinove iz auspufa, dok bi pokoja mater vikala:

„Polako Spržo, satrćeš dicu“.

Iako je za ono doba vozi priliično brzo strahovi zabrinutih majki nisu se Bogu hvala realizirali, jer je Spržo svoj auto uvijek imao pod kontrolom. Početkom travnja prošle godine je taj mandoseljski šofer preminuo, pokopan je u našem groblju. Prije smrti, zadnjih godina, svakoga je dana išao pješice od svoje kuće u gradu do Mandina Sela i nazad. Ukupno osamnaest kilometara puta sedam dana pomnoženo s pedesetdva tjedna – pa tko hoće nek računa! Nekoliko sam ga nekoliko puta sreo i htio ga povesti, trebao je malo duže da me prepozna, ali nije htio ući u auto, nego je produžio desnim rubom ceste, sjećajući se svega i svačega što ga je gonilo u životu. Pokoj mu duši.

Drugi vozač na slici, onaj malo jači, je Bajić. Njegova vozačka karijera započela je u pubertetu kad je Baja nabavio crveni traktor i nastavila se do dana današnjega. Godinama je Bajić radio kao vozač maloga tamića, pa autobusa  na relaciji Mandino Selo-Europa, sve dok mu nije dodijalo skupljati kilometre u gumama i leđima. Danas on radi u šumskoj upravi, često se u terencu s kolegama zaputi do Grla.

Blago Vukadin