isati o vlastitim roditeljima nije baš jednostavno, od kratke priče može lako nastati cijeli roman.
Na prvoj slici je naša mater kratko prije udaje za njenu veliku ljubav, našeg ćaću Ćokana, u novoj haljini, sa satom kojeg joj je kupio njen brat Andrija na lijevoj, a sa zobnicom ili tadašnjom curskom tašnicom u desnoj ruci. Pletenice joj je vjerojatno pomogla isplesti njena stričevka, tetka Mila, s kojom je „curovala“.
Na drugoj slici mama sjedi za preslicom u našoj kujini, a za pretpostaviti je kako je kratko nakon škljocanja aparata klonula glavom i zakunjala, da bi nakon nekoliko minuta opet nastavila s poslom – ne pamtim naime nijednu večer u kojoj ona ne bi kratko usnula, bez obzira na viku djece koja su se oko nje rado okupljala.
Nakon što smo mi porasli „Šoljka“ – tako su je zvali u komšiluku – je s Milom i Tomislavom Kalčićevom, s Jakoslavom i Ivanom Tošinom i s pok. Slavkom i Slavom Bajićevom ispijala kave, igrala se s njima i s lutkama i pričala im priče. Vlastitu unučad nije doživjela – Vinkova Helena rođena je 1989. godine, tri godine nakon što je mama umrla.
Ako bih trebao izabrati neke karakteristike koje bi najbolje opisale njen život, izdvojio bih prije svega vjeru u Boga, ne deklarativnu nego stvarno življenu, i ljubav prema djeci. Kad je već oboljela i kad joj je postalo jasno da neće dugo ostati na ovom svijetu vladala je glad u Etiopiji, te je nas zamolila da nitko ne kupuje vijence za njen grob, nego da umjesto njih skupimo novac za gladnu djecu u Africi. Tako smo i uradili.
Blago Vukadin