IVAN LOZO: Vjerska pripadnost duvanjskih župana Semkovića

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Iako su u srednjem vijeku prije dolaska Osmanjija na području Huma djelovale tri različite vjerske zajednice, vjerske su se prilike razlikovale u istočnom, od onih u zapadnom dijelu. Zapadni dio Huma držali su duvanjski Semkovići, drežničko-blidinjski Masnovići, humsko-primorski Radivoijević-Jurjevići te drugi manje poznatiji plemići. Na prostoru tih katoličkih knezova ni pravoslavlje ni Crkva bosanska nisu uspjeli pustiti korijene. O izrazito katoličkoj vlasteli Radivojević-Jurjevićva pisala je Dijana Korać (Dijana Korać.”Vjerske prilike na podrčju knezova Jurjević-Vlatkovića”, Mostar 2006.). Znakovito je da je posljedni poznati član drežničko-blidinjskih Masnovića, fra. Grgur Masnović, od 1580. do 1583. godine bio provincijal Bosne Srebrene. Zahvaljujući i Semkovićima katolicizam je imao čvrste korijene jer se u njihovom glavnom gradu Roškom Polju nalazilo i sijelo srednjovjekovne roško-duvanjske biskupije (Ante Škegro,”Na rubu opstanka. Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat”, Zagreb, 202, str. 143.).

Tzv. Peragin križ u roškopoljskom groblju

Srednjovjekovni franjevački samostan u Duvno nije postojao, osnovan je tek 1940. godine. Snažno uporište krščanstvu u duvanjskom kraju u srednjem vijeku bio je zaboravljeni benediktinski samostan u Roškom Polju. Nalazio se na prostoru oko današnje grobne crkve sv. Ivana koja je bila sastavni dio samostana. Benediktinski samostan u Roškom Polju još čeka svoga povjesničara jer je postao žrtva onoga što se u historiografiji naziva damnatio memoriae – postupka zabrane siječanja. Prema izvještaju biskupa Marijana Lišnića (1609. – 1686.g) papi o kanonskoj vizitaciji osnovan je od imotskih benediktinaca oko 1300. godine, a porušen od Osmanlija između 1665. i 1669. godine. Roškopoljski benediktinci imali su svoj mlin i malo obitavalište na mjestu “Manastirine” u Bukovoj gori, a možda i malu misijsku postaju u Vinici. Na prostoru koju Roškopoljici zovu Grabovica u neposrednoj blizini Kolakovih staja ima toponim “Namastir” (možda iskrivljeno Manastir). Tamo se uz prapovjesne gromile nailazi i na zidine koje bi se možda mogle datirati u 12. stoljeće. Na to me je upozorio Vinko Ljubas. Možda su benediktinci tamo imali svoje staje. Ako nije rijeć o benediktinskoj baštine, moža je riječ o templarskoj baštini.

U glavnom gradu Semkovića, Rogu i polju istod njega nalazile su se čak tri crkve. Crkva benediktinskog samostana sv. Ivana u podgrađu koja je ujedno bila i stolna crkva, katedrala, roško-duvanjskih biskupa. Semkovići kao izričito katolički plemići imali su i svoju dvorsku crkvu u samome gradu. Titular tvrđavske crkve nije poznat, ali je svakako prije 1585. godine pretvorena u đzamiju za posadu jer se te godine u defteru spominje tvrdavski imam Alija Halifi. Treća, župna /pučka crkva, posvećena Proroku Iliji nalazila se u današnjem zaseoku Pavlovići koji je do 1701. godine bio sastavni dio nekada prostranijeg roškopoljskog sela Vojkovići. Tu su crkvu osmanlije također pretvorili u džamiju. Crkva-džamija u Vojkovićima (Pavlovićima) godine 1701. bila je, kako defter i te godine otkriva, napuštena i u rušnom stanju. (Fazileta Hafizović, (“Popis sela sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine”, Zagreb – Sarajevo, 2016.)

Papa Nikola V. godine 1447. imao je dobrih razloga pod zaštitu Sv. Stolice staviti humskog vojvodu i gospodara Roga, Sladoju Semkoviča, njegovu braću Grgura i Ulrika, njihove potomke, zemlje, utvrde, mjesta i sela sa svojim stanovnicima. (Augustin Theiner, n.dj.). Zato je 19.lipnja 1447.g. važan datum u povijesti duvanjskog kraja, posebice Roškog polja.

Poljica-Imotska – Koeln, 09.02.2018.

Ivan Lozo