IVAN LOZO: Humski vojvoda Sladoje Semković (* oko 1410. † oko 1465.) – utemeljitelj tvrđavske crkvice bl. Djevice Marije u Rogu ?

IVAN LOZO: Humski vojvoda Sladoje Semković (* oko 1410. † oko 1465.) – utemeljitelj tvrđavske crkvice bl. Djevice Marije u Rogu ?

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Vojvoda Sladoje Semković se možda ne javlja u poveljama kralja Tvrtka II. Kotromanića († 1443.) zato, jer je taj kralj svojedobno pomoću Turaka zasjeo na prijestolje. Sladoje se prvi put bilježi 1439.g. u dubrovačkim kancelarijskim spisima kada je namjeravao ili uveo novu carinu (Mihailo Dinić, “Humsko – Trebinjska Vlastela” n.dj.). Sudeći po svemu to se je dogodilo ili trebalo dogoditi na prometnici u Šuici, nedaleko tvrđave Stržanj. Nakon smrti Tvrtka II. vojvoda Sladoje se javlja kao svjedok u povelje kralja Stjepana Tomasa Krstića 1444.g. Koju godinu kasnije kralj je Sladoju s braćom predao u ruke bosanskog vikara, kako je o tome 19. lipnja 1447. pisao papa Nikola V., koji ih je tada primio u zaštitu Apostolske stolice. Razlog tome svakako treba vidjeti i u činjenicu da se u nekadašnjem benediktinskom samostanu u Roškom Polju, sjedištu vojvode Semkovića, nalazilo sijelo roško-duvanjskog biskupa.

Kralj Stjepan Tomas Krstić (1444. – 1461.)

Bio je Kotromanić samo po babi Katarini, majki kralja Stjepana Ostoje Krstića. Ovu Katarinu, sestru Stjepana, Vladislava i Ninoslava, strogo treba lučiti od jednu generaciju straije Katarine, žene humskog župana Nikole

Roška crkva se u vatikanskin izvorima spominje kao Rossonensi / Rosensem / Rosen. Već je rečeno da su Semkovići imali svoju dvorsku crkvu u samome gradu koja je kasnije pretvorena u džamiju za posadu i da se u defteru spominje tvrđavski imam Alija Halifi. Pape Nikola V. i njegov prethodnik Eugen IV. spominju niz novih crkava u Bosni i Humu, tako i novu crkvu Bl. Djevice Marije u Humu, u mjestu “de Rossetan”. U dosadašnjoj literaturi se drži da je najvjerojatnije rijeć o Rožatu gdje je postojala crkva Svete Marije. (Pejo Ćošković, “Crkva bosanska u XV. stoljeću”, Sarajevo, 2005.). Istina je da “de Rossetan” podsjeća na Rožat, ali Rožat se ne nalazi u Humu već je dio grada Dubrovnika. Osim toga crkva u Rožatu tada nije bila nova, jer je nju već 1115.g. podigao dubrovački plemić Sabino Gundulić. I duvanjski Rog se ponekada javlja kao Rožac. Budući da “de Rossetan” neodoljivo podsjeća na Rossonensi / Rosensem / Rosen slutim da je riječ o tvđavskoj crkvici Bl. Djevice Marije koju je dao sagraditi humski vojsvoda Sladoje Semković u svom plemičkom gradu Rogu. Unutar utvrde registrirani su ostaci više objekata. Prijatelj Branko Šapina me upozorio na toponim “Divice” nedaleko Roga.

Dolaskom Stjepana Tomasa na prijestolje započeo je period velikoga neprijateljstva između kralja i velikog vojvode Stjepana Vukšić-Kosače. Stjepan Vukšic-Kosača je bio vazal turskog cara koji mu je prema dubrovačkim izvorima 1448.g. dodijelio titulu hercega (S. Ćirković, “Herceg Stefan Vučić-Kosača i njegovo doba”, str.186.). Semkovići su bili na kraljevoj strani kada je Kosača početkom 1444.g. potisnut u dolini Neretve. Herceg je 1450.g. zabranio Vlasima Sladoje Semkovića kupovanje soli u Dubrovniku i Gabeli. Poradi toga se je vojvoda Ivaniš Radivojević-Jurjević 20.11.1450.g. zalagao kod dubrovačke vlade da se zauzmu kod hercega sa ciljem da se zabrana digne. Vojvoda Semković je sa svojom vojskom u svibnju/lipnju 1452. bio u taboru savezničke kraljeve vojske u Gorici kod Metkovića.

Kada je vojvoda Ivaniš u ljetu 1452. pregovarao sa Dubrovčanima zahtijevao je, između ostalog, da se vojvodi Sladoji Semkoviću podari dubrovačko plemstvo. Dubrovčani su mnoge hrvatsko-humsko-bosanske plemiće proglasili svojim građanima, ali samo u iznimnim slučajevima počastili i dubrovačkim plemstvom. Poradi toga su najprije taj zahtjev odbili. Ipak je Veliko vijeće 31.ožujka 1453. vojvodi Sladoji i njegovim zakonitim potomcima po muškoj lozi podarilo dubrovačko plemstvo. Intenzivno zalaganje vojvode Ivaniš Radivojević-Jurjević za vojvodu Sladoju Semkovića odaje veoma bliski odnos, a što ide u prilog tvrdnji da je Sladojina majka bila iz obitelji vojvode Ivaniša.

Nakon što je herceg Stjepan zahvalom značajne osmanlijske vojne pomoći ojačao, Dubrovčani su 1453.g. bili spremni na pregovore.Tada je bilo prijedloga da jedan od pregovarača bude i vojvoda Sladoje Semković. Konačno je i on bio prisiljen priznati hercega svojim seniorom. U hercegovoj povelji o miru sa humskom vlastelom iz 1453.g. na prvom mjestu naveden je vojvoda Sladoje Semkovič sa svojim slugama uz naglasak da Sladoje zadržava sve svoje posjede (Miklošić n.d., str. 457.). Kao jedan od svjedoka “12 članova poglavite” Sladoje se spominje 1454.g. u mirovnom ugovoru između hercega i Dubrovnika. To je posljednji spomen vojvode Sladoje Semkovića u diplomatskim izvorima. Sin mu se knez Pokrajac u izvorima prvi put javlja 1466. godine.

Poljica Imotska – Koeln, 01.03.2018.

Ivan Lozo

 

Foto: wikimapia.org