IN MEMORIAM

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Sinoć nas je napustio naš dragi prijatelj, kolega i naše gore list prof. dr. Šimun
Križanac. Nenadano? Da nije bilo pogreba njegove supruge 14. studenoga 2018.
kada sam ga vidio u lošem fizičkom stanju a i doznao od čega boluje, rekao bih
itekako iznenada! Ali, nažalost, otada više ništa ne izgleda neočekivano. Otada se
očekivao odlazak, samo se nije znao dan, ni čas, a taj čas je, evo, došao, i on je
otišao, odazvavši se pozivu Svevišnjega.
Kad sam ga nazvao 12. listopada prošle godine, dakle mjesec dana prije smrti
njegove supruge, nije se odazvao, nego mi je poslao poruku: „Prijatelju, ne mogu
razgovarati, bolestan sam. Pozdrav. Šimun.“ Ništa ne sluteći, mislio sam da je
gripozan pa ćemo se već čuti. Znao sam, naravno, da mu je supruga teško bolesna,
znao sam da on ima problema s kukovima, na što se katkad žalio, ali mi nikada nije
govorio o svojoj zloćudnoj bolesti, niti znam kada je on saznao da je nosi. Postavlja
se pitanje: zašto je o tome šutio? Vjerujem da on nije od onih koji bi skrivali bolest
kao tajnu iz ne znam kakvih bizarnih i nejasnih razloga. Duboko sam uvjeren da se
na to odlučio da zaštiti druge od svog tereta, da svoj križ primi objeručke i nosi ga
sam do kraja puta!
Šimuna poznam iz niže realne gimnazije, odnosno osmogodišnje škole u Duvnu, a
kasnije s Bola na Braču i studija u Zagrebu. Bio je i ostao razigran i vedar čovjek,
ponosan i pošten, možda katkada i odveć iskren za vrijeme u kojem je živio i radio.
U posljednjih nekoliko godina, viđali smo se nekoliko puta, ali smo često razgovarali
telefonom i razmjenjivali poruke. Bili smo, dakle, u kontaktu. Često me je pitao: „Što
znači ta i ta riječ iz našega kraja?“ Ja bih rekao: „O Bože, gdje si je iskopao, blizu si
da pretekneš jezikoslovca Marka Kovačevića. Smijali smo se i stalno naglašavali
kako se svježije sjećamo događaja iz djetinjstva, nego što smo prekjučer ručali!
Unatrag 4-5 godina navratio mi je u ured u Blato blizu „Arene“, upoznao sam ga sa
svojim gazdom i rekao mu: „Vidiš, ovo je profesor patologije, on će i tebe i mene
sjeckati da utvrdi od čega smo umrli!“ Šimun se grohotom smijao kao, uostalom, i nas
dvojica! Tom prilikom pričao mi je o jednoj Anđi iz Vedašića, kako je prva u selu
dobila tranzistor, pa sam na osnovi te priče o njoj napisao jednu pjesmicu, kao i o
samom Šimunu.
Adio moj Šime, neka te Bog primi u svoje odaje, pa makar sjeo i u zadnju klupu!

Ante Šarac