Danas, 3. studenog navršila se 5. obljetnica smrti pok. Ljube – Ćikešinice (1932.), a 6. studenog također 5. obljetnica smrti njenoga muža Ivana – Ćike (1933.). Netko će kazati, godine su to. I jesu! Svejedno, ostaje praznina, prije svega bližnjima, potomcima, trsovima, kako ih naš župnik fra Stipan nazva na posljednjem ispraćaju pok. Ljube.
Danom rođenja upisan je i dan smrti svakome od nas. Ne znamo ga, ali zna Stvoritelj. Svejedno, prema našem ljudskom poimanju stvari, unatoč poodmakloj dobi, prebrzo se dogodila smrti dvoje supružnika – Ivana i Ljube koji su brak sklopili (kako se tada kazivalo uzeli) davne 1957. godine.
Životne nedaće su ih pratile kao i sve bračne parove. Bilo je sigurno puno veselih ali i puno tužnih trenutaka. Bog im je podario brojno potomstvo: osmero djece, od kojih je živih njih šestero, brojnu unučad i praunučad.
Ljuba je kao i sve naše dosadašnje, jednostavne i marljive žene skrbila o djeci i kući, a Ćiko je opet, kao muž i otac, dugo radio u Njemačkoj, a negdje pred sam rat došao u zasluženu mirovinu. Otada su nerazdvojni i bili zajedno. Sve do dana kada je preminula Ljuba. Razdvojenost je trajala kratko, samo tri dana jer je za svojom Ljubom, na put vječni, vrlo brzo krenuo njen Ivan.
Sinovima i kćerima ostaje tuga za roditeljima, unučadi i praunučadi za (pra)didom i prabakom, ali siguran sam kako su njih dvoje opet zajedno, sada u vječnosti, ali ovoga puta u nekom boljem i pravednijem svijetu. Nama svima ostaju uspomene i sjećanja i na ovih dvoje dragih Mandoseljana.
Počivali u miru Božjem!